Otok Spinalonga na Kreti bio je kolonija gubavaca do 1957.

 +

Roman Victorije Hislop „Otok“ je višeslojan, uranja u prošlost obitelji Fielding koja po majčinoj strani vuče korijenje s Krete. Izdvojit ću iz njega samo jednu priču koja govori o strogoj, doživotnoj karanteni, o ljudima zaraženima leprom, njihovom strahu, njihovoj čovječnosti i životu. Jer usprkos svemu, život teče, život nešto i daje. Početkom 20. stoljeća na Kreti je zavladala lepra, kožna, zarazna bolest, koja se širila osobnim kontaktom. Da bi spriječila širenje bolesti, vlada je propisala da se svi zaraženi ljudi smjeste na otok Spinalonga, otok koji je postao kolonija gubavaca koja je ukinuta pronalaskom lijeka 1957.

Mnogi su ljudi skrivali svoje stanje, dok su god mogli, da ne bi bili izopćeni. Tako su roditelji skrivali zaraženost devetogodišnjeg Dimitrija. Učiteljica Elena nije bila osoba koja će se držati na sigurnoj udaljenosti od svojih učenika. Podigla bi dijete kada bi palo, obrisala mu suzu, pogladila ga po kosi. Dobila je lepru o Dimitrija. Tešku dilemu riješila je jedinim mogućim načinom. Tražila je liječnički pregled svih učenika, a kad se ustanovilo da samo Dimitrij ima lepru, krenula je s dječakom u koloniju gubavaca, odlučna da će mu pružiti obrazovanje, da će ga odgajati i pružiti dom. Bila je učiteljica i to nije bio samo njezin poziv, već životno poslanje. Ostavila je dvije kćeri, jer drugog ispravnog načina nije bilo.

Iako su opisane životne prilike bile teške, ova priča nije sumorna, jer usprkos svemu ljudi nisu klonuli duhom, njihove kreativne sposobnosti i osjećaji nisu ugašeni. Život caruje, kako bi rekao Vladimir Nazor.