Pričam sa zetom kako se na kraju u jednom društvu svaki problem  sam od sebe riješi.  Sjećate li se kako je prije nekoliko godina nezaposlenost bila velik  problem  i kako su suprotstavljene političke stranke jedna drugoj spočitavale   da ga ne znaju riješiti?   Onda je problemu dosadilo biti problem i sam je sebe riješio. Vrlo jednostavno i učinkovito. Otišao je iz Lijepe Naše i riješio problem nezaposlenosti.

Kažem zetu da se to moralo dogoditi, jer su mladi ljudi nestrpljivi pa ne žele čekati kojih desetak godina dok politika nauči raditi svoj posao, dok se bogati još malo namire, dok se svjetonazori počnu tolerirati… Jednostavno odu i odnesu sobom svoje znanje, energiju, svoju sadašnju i buduću djecu.

„Najbolje da ovdje dočekaju  svoju jadnu starost“, upada mi nerazuman zet zlobno u riječ. Ignoriram njegovu upadicu pa nastavljam:“ Dobro im je rekao onaj tip na našoj dalekovidnici da su dezerteri, a kada se to kaže s tako uvaženog mjesta, a ne tamo s nekih irelevantnih društvenih mreža, onda je to valjda tako. On je sigurno s njima imao drugačije planove, a oni utekli… Tako je to kada na devize nema akcize. No, dobro je na kraju ispalo.

„Punice, vi ste ili potpuno skrenuli ili ste se upisali u neku stranku pa ste počeli palamuditi. Kako je dobro da su toliki mladi ljudi otišli?“

„Kako nije dobro? Riješili smo nezaposlenost.  Nema nezaposlenih. Sad ih čak uvozimo. Doduše, sve je to uglavnom nekvalificirano, ali tko je kriv našoj mladeži što nakon završenih srednjih škola i fakulteta ne želi raditi ponuđene poslove? Kažem ti, zete, nezahvalnici. Nije im dosta što ih je država školovala, dala im zanat i zvanje, a sada bi htjeli da ih  i zaposli u njihovoj struci! Daš im prst, a oni traže cijelu ruku.“

„Da, uzdahne moj zet,“ dali su im prst. Onaj srednji.“

Marija Juračić