Sjedim ispod drveta sasvim sama
već je sumrak i spušta se tama
osluškujem krošnjom šumore lišća
i k’o da na tren postaju žešća.
Sve jače vjetar granama njiše
kao da s njima sliku zrakom riše
htio bi fijukom nešto mi reći
i hujanje sve jače započe teći.
Ali ja riječi vjetra ne razumijem
samo mu se prkosno nasmijem
dok crni oblaci razliše se nebom
kiša se začu svojim teškim jambom.
10 komentara za "Vjetar i ja"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.