Najgore zlo koje te može zadesiti jeste ono kada te pozdravi lijepa, još uvijek mlada žena, a ti se ne možeš sjetiti tko je ona i kako se zove. Uzalud po pretincima sjećanja tumbaš sve ladice, izvlačiš ih u potrazi za njenim likom, ili barem imenom.

I dok je, zbunjen i iritiran neprepoznavanjem, već smještaš u bajku koja završava – i živjeli su dugo i sretno do kraja života, gledaš kako iz čarobnog zelenila njenih očiju nestaje onaj početni, predivni osmjeh prepoznavanja draga joj lica.

On nestaje i vidiš da će ustuknuti pred grimasom nepovjerenja, ako odmah ne daš do znanja da znaš tko je ona. Zamire posljednji ugarak osmjeha u zelenilu njenih zjenica, sve dok se posve ne ugasi. I već joj je na licu mješavina izraza- Oprostite, s nekim sam vas zamijenila i opreznost – Tko zna tko je pak ovaj.

Vidiš da se odmiče od tebe opreznim korakom u stranu, pri tom stavlja ruku na džep s novčanikom, čiji se obris nazire u džepu jakne, kao da si drumski razbojnik kojega je osujetila u pljački. Užurbano odlazeći niz ulicu, osvrće se preko ramena u strahu, valjda, da ćeš je pratiti.

Osjećaš se kao magarac kada se nekoliko dana kasnije sjetiš tko je lijepa, tajanstvena zelenooka. I mada si je tijekom godina rijetko viđao, zapravo gotovo nikako, s tjeskobom se pitaš kako si je mogao zaboraviti.

Jednom je bila kod tebe. Sa svojim ocem, koji je došao kod tvoga, kako bi mogao gledati nogometnu utakmicu. Rijeka je gazila Real Madrid, tvoj tata, tetak Ranko i njezin tata su pali u delirij kada je Rijeka zabila treći gol. Grlili su se, vikali, podizali čaše s pićem, nazdravljali. Tetak Ranko je prosuo vino po košulji, tetka je koreći ga pokušavala očistiti crvenu mrlju koja se nekako sve više širila.

“Mani me se ženo “, odvraćao ju je tetak sav euforičan, kao da je i on nekim čudom zaslužan za gol postignut pod stijenama Kantride. Tetka mu uzvraća:

“Smiri se, pijana budalo, da obrišem. Poslije se neće dati…” a tebe zelenooka Ana… Ana! Da, tako je! Zove se Ana! A tebe zelenooka Ana, valjda, mada djevojčica od četiri godine, nošena tom nekom zaraznom euforijom poljubi utisnuvši ti pusicu u obraz.

I već iz omaglice memorije izvlačiš i drugo sjećanje u kojem ste u školskoj predstavi. Učiteljica vođena mišlju da ćete zbog toga izvući neku pouku pripremila je školsku predstavu – Buridanov magarac.

Dok je učiteljica pričala o neodlučnom magarcu, Ana je sjedila pokraj tebe, mada niste išli u isti razred. Kada je učiteljica tražila dobrovoljca koji će glumiti magarca iz priče, Ana ti je stisnula dlan i rekla: ”Hajde ti.”

I pristao si na ulogu magarca, sve kako bi joj ugodio.

Poslije, u odrasloj dobi, znao si je sresti u prolazu. Htio si je pozvati na piće u nekoliko navrata, ali u svojoj neodlučnosti to nikada nisi učinio. S vremenom si je sve rjeđe viđao, svaki put prošlo bi sve više vremena od kada si je zadnji put vidio. Sudbine bi vam se sve manje ispreplitale, makar i tim slučajnim, neplaniranim susretom u prolazu…