Lei Deutsch, 1927-1943
i žrtvama holokausta

Beskonačan crni dim kruži
nema Mjeseca, ni Sunca nema,
ni svjetala reflektora nema više;
još samo se čuje moć tmine
u kojoj stenju ispucale usne
prepune samrtnih hropaca
ispunjavajući jezivu tišinu.

Lokomotiva u beskraj vuče
te žalobne vagone smrti
sve dalje od rodnoga grada.
Priklještena između mnogih tijela
(bez mrve hrane i kapljice vode)
život se gasio kao svijeća.
Pored tebe nevidljivi su bdjeli
Priska, Točkica, Gita, Cedric;
svi tvoji divni i dobri likovi
iz predstava Dječjega carstva,
jer prokleta je stvarnost
bila crnja i od najcrnjeg mraka.
Umrla su i sva nadahnuća,
snovi i nada u toj stravičnoj noći
(i pred tvojim očima se ukaza Smrt).
Čista i nevina duša poleti u nebo
poput krijesnice, u nepovrat.

I dok su vagoni rezali tišinu
mladi je život iscurio u trenu
ostavivši za sobom
tek žutu šestokraku zvijezdu
na rukavu staroga kaputa.