Iako ne priznajem, volim te trenutke kada u žurbi, u prolazu, svratiš tek da bi me zagrlio, da bi mi poljubac ostavio, da se osmjehnemo jedno drugom, da nam oči zasvijetle od sreće, a srce zakuca brže i krv uzburka vene. Volim te takvog hirovito plahog kao da još dječarac u tebi zaigran pokretima iz stvarnosti u magiju bježi, a ja sam na trenutak smiraj tvog bježanja.

Znaš koliko malo znače sve moje riječi prijekora jer kako odoljeti tvojoj razigranosti, kako ne prihvatiti pogled tih tvojih badema i smiješak koji vragolasto u njima zaigra. Ne priznajem da spremna sam oprostiti tugu koja se javi znakovita, uvjetovana neostvarivim željenim jer dolaskom tvojim sve opraštam, ali ne priznajem tebi. Poželim u tim danima, tvojih skrivanja iza riječi, kazniti te nekako. Kazniti da osjetiš koliko mi nedostaješ, koliko si dio mog života, a dolazak tvoj obriše sve što mislima slagano je bilo. Ne priznajem koliko sam sretna, koliko volim svaki trenutak u tvojoj blizini i možda griješim jer život nam tek mrvice nudi od kojih smo godinama sretni. Ne priznajem, a volim, a volim jako i ti to znaš.

05.04.2012.