Vrati mi bože nježnost dodira,
onoga što zagubljen je ostao
pod granama procvalih divljih kestena,
onog, koji je ostao lutati zlatnim poljima,
onog, što pri pomisli na tebe nemire budi
kad spušta se veće i jutro kad zorom rudi.

Vrati mi bože dodire što osmjehe daju
kao crvenu zrelu jabuku punu želja
i leptire bude na livadama uzbuđenja
što lelujaju zanjihane olujom srca.

Vrati mi bože zagrljaje njegove
što zapleteni su ostali u bršljanu
pored starog plota uz bunar života
i ljubavne uzdahe što meni hrle ,
i ruke moje mlade što žele da ih grle .

Vrati mi bože one obale rijeke
na kojima zagrljeni poglede smo pleli
i prolaznost vremena oblutcima poljubaca lomili,
i one lahore zapletene u nemirnoj kosi
što nježnost prosipali su po nama
dok je mirisalo proljeće na sutra,
a noć najavljivala zajednička buđenja.

Vrati mi bože barem miran san
kad uzeo si mi zajednička buđenja
bez zagrljaja u svakodnevna prohladna jutra.