Mnogi bi pomislili da obično ljudsko biće

hrli ka tronu na kojem su u davna vremena

sjedili carevi.

Ti isti carevi odlazili bi pješice na mjesto

gdje bi ostavljali trag ždrijela, ne okrenuvši pogleda.

Netko bi pomislio, da je obično ljudsko biće igračka.

Kada bi to i bilo moguće,

bilo bi odbačeno već nakon nekoliko sati veselja

daleko od mogućnosti kompromisa,

disanja, ulaska hrane kroz ždrijelo, fizioloških potreba…

To bi bila zlatna sredina postavljena na temeljima.

Zapravo, razina u kojoj biće ne predstavlja ništa,

jedino leđa pretrpana tovarom predstavljaju sve,

a dobro znamo tko je osoba

primorana uzimati teret bez oznake mase.

Uzme… nosi…. trpi…

spotakne se futurom života

i ne osjeti bol.

Da li bi bila obilježena?

To nitko ne zna.

Može pokušati, ali samo jednom pogriješiti.

Vrh vrhova ne postoji.

Utješno je reći, a možda i cinično

razlika je u iskoraku prema vrhu.

Može se dogoditi, da dvoje bića zauzmu mjesto,

a mjesto je samo jedno.

…Malo ih je koji su uspjeli stići do vrha,

jer u iskoraku

nije bilo za njih pravih odgovora.

 

Autorica: Mirjana Pejak Peki – (Prow.Quantum.Xm) – „Fonem skrbi“