Tamo gdje idem,

ti ne traži.

Puteva više nemam

i svi moji grobovi

u vojni čekaju glas.

Posmrtni sat

u čelo mi urezali.

Kažu: “Ne žuri.

Ti nosiš vrijeme

uraslo u ožiljak.

Grobovi sudnji

otvoriše oči

samo za tebe.

Stani.

Čelo ti krvavo

i vrijeme prokleto.

Gdje ćeš?

Mrtvi ustaju

da te isprate

uz pjesmu:

“Ženo, ne okreći

leđa smrti.

Na njima nosiš

dijete i čovjeka.

Tvoj sat kazaljki nema.

Tebi je vrijeme neizbrojivo.

I neizrecivo

crnini jutra.””

Bože moj,

Bože moj,

vjeđe mi izrezali,

oči u grkljan ukopali,

pa kažu: “Gledaj! Gledaj!

U dupljama ti zemlja.

Dva groba na licu

od svjetla memljiva.”

Niti mrtva

u njih ja ne liježem.

A mrtva jesam.

Živa jesam.

Bože moj,

Bože moj,

u pepelu djeteta

lice tvoje gledam.

Lijep si poput narcisa

kojeg smrt bere o umiranju.

Zeleno, zeleno,

sjećam te se

po dodiru oka

i poljupcu mog voljenog.