Živjela je nekako ispod sebe  u tihom vremenskomzaleđu

.I zaboravila je pjevati , ona koja je iznad svega voljela pjesmu.

Nastojala je  samo da ima sretno vrijeme,  a imala je teško 

Nije se sjećala trenutka ni mjesta, kada, gdje i tko  joj je pokrao riječi

no nikad nije prestala tražiti ih. Snažila se gledajući i prateći rast cvijeća i trava 

i slušajući tihi prelet ptica ponad nje.  Da osjeti tu potpunu tišinu ,

 remetila ju  je pokad kad  nemoć koprcajući se u njoj .Prihvatila je to kao
neminovnost , još jedan nužan osjećaj u nizu  postojanja.

Prošlo je proljeće… ljeto… i jesen u kojoj joj je bilo teško ispraćati  latice , stapke, i  travke 

i biti svjedok njihova umiranja do trenutka kad je sve prekrio plitki naor zemlje .

U dnu vrta tada je   zablistala  božikovina . Grm zelenožutih listova obrubljenih
bodljama koje su od nasrtaja ljudskih ruku  skrivale okrugle bobice .

Procvale su usred zime krvavocrvene i podastrle se vrtlaričinim očima.

iskreći se novim, živim sjajem. Strese se cijelim tijelom i nanovo se zakoprca

 ona nemoć u njoj pa se umiri.

Nad njom preleti ptica, uzbiba se  zrak pod  široko razmaknutim krilima  koja
su se snažnije  micala no što je uobičajeno. Letom je pisala: Budi strpljiva,
još malo i vratit ću ti riječi.

Netko ih je  pronašao i čuvao za tebe .

Sad su zlodusi  daleko  od  crvenog ,  i od tebe,  puno daleko