Još čuvam jednu dugu
pod trepavicu sakrivenu,
davno za tebe ukradenu
jednog ljetnog popodneva
kada je topla kiša
utišala zanosnu pjemu cvrčaka
i nas zagrljene
pod plaštem skrivala.
Noćas u polutami sobe sanjarim
prolaz ispod šarenila boja,
ja zaboravljena tvoja
u vremenu bez kroja,
zaogrnuta kaputom nadanja
punih đepova sjećanja
čvrsto ih stežići pestima
ne dam vjetrovima
da ih nezabilježene raznose
nekim neznanim putima.
Pečatim ih zapamčenim bojama
tvoga tada zaljubljenog pogleda
i vedrinom duge za tebe skrivene.
Da,ja zaboravljena tvoja
još čuvam spomenar
na srcu duboko ispisan
pismom tvojih usana.

Štefica Vanjek-Štefi