Hodam stazama
Umrlih pjesnika
Onih, koje su “linčovali”
Dok im se tinta na papiru
Nije još osušila.
Svakom od njih
Ostavljam list papira.
Pružam ruku prema sjenama
Što se u mašti bude
Pod krošnjama čempresa
Slušajući neizgovorene stihove
U tišini mramora.

Oni nisu krivi
Što su voljeli slobodu
Oni nisu krivi
Što su pisat voljeli
I za to živjeli.

Hodam stazom i čujem
Tihe pjesme
Davno izrečene
Riječi koje su ostavile tragove :
“”O lijepa, o draga, o slatka slobodo”…
I vapaj :
“Ti što na krilima golubice letiš
Otvori teške korice
Humaka naših
Da poletimo sa pjesmama
Zaboravljenim
Sa pjesmama zabranjenim
Onim pjesmama
Koje djeca nikada čuti neće

Skriveni smo od srca i očiju

Negdje u tami…

Zarobljeni…

Zaboravljeni…”

Brišem pršinu sa teških korica
U rukama mi blago
Mrtvog pjesnika
Dodirujem ga
Upijam u sebe tu ostavštinu
Zaboravljenih pjesnika
Za djecu djece moje djece.