Postalo je teško nositi
Sa sobom sve svoje godine
I trunku radosti prositi
Uz strmo st’jenje i padine.
Sve dublje, dublje moj um skita
Tražeći kome je poseban
A suzno oko tiho pita:
„ Ma kome si više potreban?“
Pomelo mi vrijeme misli,
Dani mi postali umorni,
U grudima mahnito stisli
Hropčući glasovi sumorni.
I što mi život više nosi?
Sve manje sreće, više bola
Od Boga dan još koji prosi
I zadnje mrve kupi sa stola.
13/09/2022 at 10:47 pm Permalink
Teška istina u odličnoj pjesmi.
“Postalo je teško nositi
Sa sobom sve svoje godine
I trunku radosti prositi
Uz strmo st’jenje i padine.”
Lp
14/09/2022 at 12:29 am Permalink
Lijepa pjesma, misli su mi bliske. No unatoč svemu, čovjek u svakom trenu treba pronaći radost života, nekad je to samo Poezija, ali ima puno izvora sreće, treba ih stalno tražiti jer ako imamo samo jedan, a on presahne onda smo nagrabusili 🙂
15/09/2022 at 1:17 pm Permalink
Da , treba se boriti , ne odustajati ! Kako je meni bilo , sad sam u mnogo boljem stanju ! Razumijem te dobro , ali zar nije vrijeme “da podjes na barikade u svim tvojim borbama ! Pratim te o osjecam …Pozitive ti nedostaje !! Mislim !
Zaista , krasna pjesma , za sjesti i razmisliti !
15/09/2022 at 4:24 pm Permalink
“Pomelo mi vrijeme misli,
Dani mi postali umorni,
U grudima mahnito stisli
Hropčući glasovi sumorni.”
Poznato stanje no ipak, iza kiše nasmije se sunce. Na dane kišnih kapi ili oluja sjećati će nas zapisano… Lijepa pjesma.
19/09/2022 at 10:38 am Permalink
Dragi očaranci hvala na komentarima, ah, dođu valjda svakom ponekad takvi dani. Sve je to život. Lijep vam pozdrav.