Čije su ovo zime zalutale
u moje umorne staračke dane,
tako otužne,blatnjave i sive.

Svake godine kada  krenu pahulje
moje zime iz spomenara djetinjstva
zazvone kao nestašni praporci saonica
koje su vukla dva razigrana vranca
širokom bijelom cestom bez kraja
što vijugala je kroz selo u daljine
gdje se nebo sa šumom spajalo.

Note vedrih dječjih pjesama
što su se brijegom razlijegale
zatrepere tada nenadano u meni
kao najljepše sinfonije mladosti
pa poskoči tijelo kao da nema starosti,
noge bi na led stale i sonice potjerale.

Zatvaram oči,zanemarujem sivilo
selim se u neke kristalne predjele
gdje se potok plaštom od leda zaogrnuo,
srnama zrcalo poklonio ,
ribe u toplu utrobu smjestio
vrbama od inja vjenčiće ispleo.

Zalutala sam ja u zime djetinjstva,
zime  kao zime uvijek ostaju iste
mladosti lijepe,starosti manje čiste.

Štefica Vanjek-Štefi