Kako me uvijek ubodeš u mjesta

za koja nisam ni znao da postoje

milion puta odeš, pa te vrati cesta

koja neda da znakovi mirno stoje.

Oduzimaš mi dah, a zbog tebe dišem

budim sretnije jutro u kišnom danu

otporan na prah vatrama srca pišem 

na papiru gore, iz njih nove planu.

A ti uz osmijeh sanjaš pješčane kule

i nikako da se umoriš od  gradnje

ako srušiš sve i ja krećem od nule

k'o s praznim listom zapisničar radnje.