Ponekad na trenutak poželim da se skutrim u tvom zagrljaju i da noć provedem zaštićena i sigurna omotana tvojim rukama. Poželim da me čuvaš dok spavam i da snove moje jutrom dočekaš, a onda kao da odmahnem rukom, samo mislima, svjesna kako se to nikada više neće dogoditi. Za nas je prekasno reći možda, prekasno za mijenjati nas i one oko nas, prekasno za ostvariti želje koje potiho spominjemo. Za nas je sve prekasno. Godine su se poigrale u ludosti ostavljajući mogućnosti za neka druga vremena o kojima nismo ništa znali, a danas sa tugom gledamo kako ih više nikada nećemo moći dohvatiti. Prespor nam hod, čak i želje više ne lete, sve je u usporenom pomaku kao da bezvoljnost preuzima vodstvo. Mirimo se sa stanjem koje nismo sposobni mijenjati ili ne želimo više ništa od ovog što imamo sada. Ne govorim ti o mom razmišljanju dok prelistavaš novine. Polako pijuckam svoj ness i samo te promatram. Sve je više srebra u tvojoj kosi koje godine broji, ali još istim iskricama svijetle tvoje oči boje badema kada te nježno poljubim i šapnem koliko te ljubim, i poželim skutrena u tvom zagrljaju zaspati.

23.02.2013.