Porušio snove, stabla mladih šuma,
presjekao korijenje skrenuvši s druma.
K’o do lanjskog snijega mario za sanje,
zaboravio danu riječ, svoje obećanje.

Utopivši savjest u ravnodušju uma,
gušio je boli s gutljajima ruma.
Činilo se, ukleto je rastat se od tuge
dok to vjerno pseto prati noći duge.

Rasut kao grašak, slijedio je rane.
Zadnjih snova dašak otpuhnu kroz dane.
Sunce je tražio zarobljenik tame.
Jad gorčinom tažio, ostade sred čame.

Sve ga više gutala ona crna raka,
nemoćno prepušten raljama mraka.
Ima li koga da mu s duše teret makne,
suncu da ga vodi, ljubav da ga takne?