Sreli smo se jednog listopadskog jutra

u pogledu

zamagljenom od nedavnih kiša

sporom ritmu koraka

ispunjenih oprezom

ali i beznađem

nećemo se opet spotaknuti

gazeći zemlju, a gledajući oblake.

No, nitko ne zna kamenčiće sudbine

 tren kada se zastaje

pred  nepoznatim licem

neke nevidljive ruke

u panici prelistavaju albume

prošlih života, izgubljenih snova.

 

Sreli smo se na raskrižju cesta

kod znaka crvene glave

(kako simbolično)

stršio je iznad naših lampiona

između neba i zemlje

s isuviše banalnom porukom : „ STOP“!

I začudo – zastali smo

korakom,  pogledom i pulsom

pustili smo da vjetar diše umjesto nas

puževe da nas mimoilaze

na pločniku mokrom od nedavnih kiša

I samo smo se gledali.

 

Tvoje plave oči su žuborile

a ja sam se pitao

u kojoj li je noći sazrilo

to naše listopadsko jutro

ili nije, ili je još zeleno,

slučajno probuđena

tek uspavana ljepotica.

Počela je bajka ili drama

tko bi ga  dođavola znao

ne znam ni danas

šesnaest godina kasnije

kada još uvijek stojimo

zaustavljeni u vremenu

kod crvenog znaka „STOP“

Moja Snow White.