Zavjesa od kiše sakrila je obzor
U jesenji valcer povede je vjetar.
Od uzdaha moga zamagli se prozor
Ali za tu tugu ne postoji metar.

Kada netko pita ne pričam o tome
Zavlada tišina svuda oko stola
Kao kruh za dušu sjećanja se lome
I ostaju mi samo mrvice bola.

A bili smo jednom k’o vatra i plamen
Davali koliko u dlanove stane.
Žena nije stijena, čovjek nije kamen
Ugašena iskra možda opet plane.

Rekla je da žuri prema nekom gradu
Gdje joj nitko ne zna navike ni lice
Samo da joj usput kofer ne ukradu
Tu je moje srce i ostale sitnice.

Zavjesa od kiše veselo se njiše

Vidio bih zvijezde ako bi se makla.

S razlogom dišem dok prstima pišem

Ime njeno preko zamagljenog stakla.