Govoriti o zbirci pjesama Maje Šiprak  znači pričati o ljubavi jer je ljubav tematska konstanta  zbirke. Nije ta ljubav nestalna, prevrtljiva, varljiva i koketna. Ona nikada ne eruptira u nešto teško, mračno i rušilačko.

Ljubav je to toplog, strastvenog, ženstvenog tona koja je sa sebe skinula sve obmane imaginacije i pružila se pred nama lijepa, zavodljiva,  iskrena  te se podaje  čitatelju gola, stvarna i sugestivna.
Ona je impuls i nadahnuće, potreba koju autorica svakodnevno diše, njezina uvjerljiva, autentična preslika stvarnosti.
/Tko zna/

Duhovni profil žene je naglašene osobnosti, suptilan, blag, ali i strastven, podatan, s dahom zrele erotike. Njezina je požuda romantična, želja za pripadanjem silna.
Tu bujicu žudnje autorica prigušuje, nalazi riječi koje će sve reći, a neće povrijediti. /Idem/

Muškarac u pjesmama, iako važna figura, stoji u pozadini. Autorica ne opisuje ni njegovu fizionomiju, niti njegovu osobnost. On  je tu kao portret ljubavi, simbol silne emocije žene koja bez ljubavi ne želi i ne može ostvariti svoje ženstveno i ljudsko biće.
Muškarac je nedjeljivi dio ženina života, drugi dio duše, potreba koja se diše kao što se ljubav diše da bi dala smisao i začin životu.
/Ti i ja/

Ton pjesama ove zbirke je jednostavan, prisan i blag.  Nema u njemu nota koje remete sklad, zamornih metafora koje će zaustaviti misao. On teče harmoničan i jasan, otvorenog komunikacijskog kanala, značenjski nedvojben.
Pjesme Marije Šiprak  nemaju tendenciju otkriti sve slojeve ženina bića jer to nikada nikome nije uspjelo. One otkrivaju  konkretnu, osebujnu i zanimljivu žensku psihu  koja u srcu i tijelu pjesnikinje živi svoj poseban, intiman i lijep svijet.

Marija Juračić, prof.