Autorica o knjizi

Pogovor

Pjesme ove zbirke dugo su drijemale u meni. Kako sam i sama velika spavalica, pustila sam ih da se godinama izležavaju negdje u ugodnom kutu uma, svjesna da su uvijek tu i da će kad-tad izaći na svjetlo dana. Prirodom svoga posla stalno se nalazim u društvu mrtvih pjesnika. Ili vječito živih. Stvar gledanja.

Volim s njima razgovarati. Otvaraju mi drugačiji svijet. I vole pričati. O svemu. Često mi govore svoje nezapisane stihove. Onda ih ja ujutro zapišem. Ako ih ne zapišem, zaboravim ih, a oni odu tražiti drugog autora.
Posebno volim Jesenjina, njegovu divlju, osjetljivu ćud, njegov prkos uperen životu. Sviđa mi se njegova ljutnja kada kažu da se je ubio. Stalno mi ponavlja da su ga ubili Staljinovi ljudi one noći u hotelu Angleterre. I ja mu vjerujem. I Lorcu su ubili. Frankovi fašisti. One noći kada je Mjesec nad Granadom bio pun i kada je začuđen gledao s neba kako primitivne, okrutne prikaze pucaju u pjesnika. Ubijaju Riječ.

I Cesarića sam zavoljela. On je tako fin, nježan, produhovljen. Njegova je poezija suptilna, uglađena, nenametljiva, otmjeno diskretna. Nikada se nije posve otkrivao, a njegov intimni svijet bio je tako bogat i zavodljiv.
Na Kamova se ljutim. Dobio je dar Riječi, dobio je dobar životni početak, a sve je zgazio, zamračio, ispljuvao, pretvorio u kaljužu. Ali, pisao je prokleto dobro.

Ostale su pjesme imaginacija, uživljavanje u sudbinu ljudi za čije sam tuge uvijek osjetljiva.

Marija Juračić

http://blog.dnevnik.hr/tragomknjige/