Zadovoljstvo mi je predstaviti novu zbirku pripovijedaka Stanka Petrovića “nema sunca za sve dovoljno” koja je upravo izašla u ediciji knjižare REDAK.

Predgovor

                   Kada rat stigne u miran život ljudi, onda pred njim nitko ne može zatvoriti vrata. Gospodar života i smrti, surov i nakazan pokušava ubiti  sve ljudsko u čovjeku, hraniti se očajem, tugom, strahom, zariti kandže u duše, naslađivati se zlom koje širi nad svime što dotakne. Ne bira.

Patnja se spušta na Zemlju, obuzima sva bića i nitko nije pošteđen; ni ljudi, ni životinje.

Stanko Petrović, pisac zbirke pripovijedaka „Nema sunca za sve dovoljno“ osjetio je mračnu prazninu rata koja se  ispunjava jadom, pogledao je u oči zla, slušao njegov suludi cerek. Bio je svjedokom ubijanja iz obijesti, iz sitne osobne koristi.

Ovim pripovijestima on govori o trpljenju onih koje je Stvoritelj stvarao za život, govori o borbi čovjeka da sačuva čovječnost, o nastojanju plemenite životinje da sačuva svoju vrstu.

Dvije pripovijesti ove zbirke, Miran i Garo svjedoče dirljivu priču o životinjama koje u svojoj prirodi nose više inteligencije, ljubavi i plemenitosti nego mnogi koji sebe nazivaju ljudima. Avanture kroz koje prolaze oslikavaju ružna lica rata koja se reflektiraju u porušenim selima, zgarištima, ubijenim ljudima, bombardiranju civilnih ustanova, zatiranju jednog naroda i njegovih vrednota. Govore i o plemenitosti, etici koju mnogi nose kao biljeg u sebi, s kojom žive i koje se ni u najtežim trenucima ne mogu odreći.

/ Garo/

Odjednom se začu fijuk zrakom pa uz veliki prasak eksplodira granata udarivši u školsku zgradu. Garo nagonski potrči prema  ogradi uz koju se nalazio duboki jarak. Baci se u jarak i ukipi čekajući da se nastalo zlo prekine. Iz dvorišta dopiraše jauci djece i povici ljudi. Iako im nije znao govora, bio je svjestan značenja jauka. Učini mu se da eksplozije granata nikada neće proći. Nije prvi puta da doživi ovakvo krštenje. Puzati grabom ne dižući glavu, u takvom trenutku učini mu se jedino rješenje da izbjegne busenje, zemlju i šljunak koji je po njemu padao s dvorišta.

Druge dvije pripovijesti Sigrid i Magdina sreća pričaju o ljudima u posebnim danima njihova života, onim danima koji u trenutku znaju preokrenuti sudbinu.

Pripovijest Sigrid vodi čitatelja u Norvešku, ali je čitatelj lako može povezati s poraćem u Hrvatskoj kada su pokvareni pojedinci uz pomoć lokalnih moćnika, koristeći naivnost i nesnalaženje domicilnog stanovništva, počeli pljačkati napaćenu i izranjavanu zemlju. Vrijeme je to u kojem se iza ruke na srcu i proklamiranog domoljublja kriju samo vlastiti interesi.

Pripovijest Magdina sreća vraća nas u Hrvatsku, u vrijeme Domovinskog rata i otkriva nam  da  bezrazložna mržnja ubija i pripadnike vlastitog naroda, one koji se nisu htjeli pokoriti zlu i koji su sačuvali humanost i suosjećanje.

Priča je to o borcima, različitog porijekla, obrazovanja, dobi, različitog karaktera i temperamenta, ali iste motivacije i cilja;

živjeti u slobodi.

Na kraju treba spomenuti živu, zanimljivu naraciju autora, njegovu sposobnost govorenja sva tri dijalekta hrvatskog jezika pa čitatelj ima rijetku priliku uživati u bogatstvu i kompleksnosti umjetničkog izraza.

Marija Juračić, prof.

NEMA SUNCA ZA SVE DOVOLJNO, Stanko Petrović