Zbivanja, sjećanja, slike

(Osvrt Seada Muhamedagića na roman “Između dva sna” Irene Grubišić-Čabo)

Premda književnost nije život u uvriježenu značenju pozemljarskog bivstvovanja, iz nje se o životu štošta dade naučiti. Kad god se dovede u pitanje svrhovitost njezina postojanja, dosta je zapitati se kako bi nam bez nje izgledalo svakodnevlje. Koješta što se dogodi, što nas zadesi, iznenadi, rastuži, obraduje, zabrine ili ohrabri najvećim bi dijelom bez tematiziranja u književnosti ostalo izvan našega iskustvenog domašaja.

Tri naizgled obične imenice što su (ne!)slučajnim združivanjem iznjedrile naslov ovog pogovora ključni su nosivi stupovi umjetnosti riječi. Bez obzira na to kojem književnom rodu pripada neko djelo, u njemu se svagda nešto zbiva. U romanima, pripovijetkama i epovima opisuje se nešto što se odvija i raspetljava; u drami se to zbivanje u osebujnoj napetosti odigrava na pozornici; u lirici se zbivanje pretvara u zgušnjavanje, pounutrašnjivanje. Gdje god su na djelu zbivanja, ona za sobom nužno povlače sjećanja, a da bi se sve što se tematizira u književnosti moglo opredmetiti i tako učiniti zamislivim, oćutljivim, doživljivim, nužne su slike što ih u ovom slučaju valja shvatiti u slojevitoj, značenjski napučenoj punini te tajnovite riječi. Ovih nekoliko uvodnih misli na laganim će nas krilima provesti kroz pjesnički svijet autorice koju sam s radošću predstavio i u Hrvatskoj reviji, u rubrici Neobjavljena hrvatska književnost.

O zapaženoj pjesnikinji i prozaistici Ireni Grubišić-Čabo (Sinj, 1964) već sam pisao (predgovor zbirci pjesama Nemiri). Ujesen 2010. susreo sam se s njezinim pamtljivim stihovima, a ubrzo potom čitateljski sam zaronio u svježu protočnost njezine pripovjedne proze. Literarno se poznanstvo pretvorilo u osobni susret s autoricom do kojega je na njezin rođendan (1. svibnja 2012) došlo pod okriljem široj kulturnoj javnosti znanoga Štaglja nesebično angažirane pjesnikinje Mirjane Sačer-Bobanac, koja više od dva desetljeća nekoliko puta godišnje u Kostanju, jednom od 24 sela vrbovečke Dubrave, tematski osmišljeno okuplja pjesnike, likovne umjetnike, kazalištarce, glazbenike i ostale ljubitelje umjetnosti, omogućujući opušteno cjelodnevno druženje u sprezi s istinskim užitkom u raznovrsnim umjetničkim programima.

Povod da s ovog mjesta progovorim o književnici koja s trima objavljenim pjesničkim i jednom proznom zbirkom potpisuje respektabilan opus što itekako zaslužuje dostojnu književnokritičku valorizaciju njezin je prvi roman Između dva sna, nošen željom da čitateljstvu skrenem pozornost na djelo neupitne kakvoće, pa stoga odgovorno tvrdim da čitateljsko zadovoljstvo nipošto neće izostati. No prije nego što se pomnije pozabavim autoričnim romanesknim prvijencem, naznačit ću osebujnost procesa literarnog sazrijevanja Irene Grubišić-Čabo, s kojom sam se u međuvremenu sprijateljio, što me ni na koji način ne priječi da njezino pisanje promotrim s primjerenim kritičkim odmakom.

U posljednjih dvadesetak godina izrazito aktivni Ogranak Matice hrvatske u Sinju izdavač je triju Ireninih pjesničkih zbirki. Prva među njima, Bogata oproštajima (2000), ujedno je i prva u lirskoj biblioteci tog ogranka koju je pod imenom Ornji osmislio respektabilni književni znanstvenik Miljenko Buljac, a osim njega tu su zbirku recenzirali Tito Bilopavlović i Ivan Pandžić. Pjesnikinja u ovim pjesmama pokazuje znatnu izričajnu zrelost. Njezina literarna autodidaktičnost združena je s urođenim joj osjećajem za ritam, što u slučaju pregnantna slobodnog stiha nije baš lako postići. U nedavnom razgovoru autorica mi je spomenula konstruktivna ohrabrenja kojima ju je Miljenko Buljac isprva poticao na intenzivno brušenje njezina lirskog pera. To je uistinu došlo do izražaja u drugoj, formalno i sadržajno dorađenijoj pjesničkoj zbirci Otrgnuta tišina (Sinj, 2008). Pogovor što ga je Miljenko Buljac napisao tom prigodom objavljen je u recentnom splitskom časopisu Mogućnosti (10/12, 2008).

Nakon nekoliko godina prividna stvaralačkog zatišja autorica objavljuje i treću zbirku pjesama pod signifikantnim naslovom Nemiri (Sinj, 2012). Pjesme u knjizi uokvirene su mojim prigodnim predgovorom i dojmljivim analitičkim pogovorom iz pera uglednog pjesnika Zorana Jurišića. Pjesnikinja ovdje progovara samosvojnim i prepoznatljivim glasom. Kriptičnost mahom refleksivnih pjesama nuka nas čitatelje na razmišljanje u kojem netom pročitana pjesma još dugo odzvanja u skrovitosti naše pjesmozovne nutrine.

Na proznom kolosijeku autorica se našla objavljivanjem za sada jedine zbirke novela i kratkih priča pod zagonetnim naslovom Pješčani krugovi (Trilj, 2006). Kulturno društvo Trilj to je djelo izdalo kao prvo u nizu biblioteke Klas. Knjigu je kratkim, nadasve instruktivnim i za autoricu smjerokaznim osvrtom popratio suptilno profilirani književni kritičar Strahimir Primorac. Pripovjedačka maštovitost i profinjena slikovitost svjedoče o prozaistici koja s lakoćom umije ispredati tematski raznorodne priče, dajući već u ovoj zbirci naslutiti odvažnu spisateljicu koja je bez okolišanja spremna okušati se s izazovnom zahtjevnošću romana. Pogledajmo sada kako joj to polazi za rukom u romanu što ga upravo čitate.

Između dva sna domišljat je naslov koji je moguće različito tumačiti. Riječ je o čitljivom, epizodično strukturiranu djelu, sastavljenom od 26 simbolično naslovljenih poglavlja. Roman ne podliježe nikakvu žanrovskom određenju. Premda se najvećim dijelom bavi ljubavlju, nimalo ne koketira s trivijalnošću »ljubića«. U nekoliko poglavlja nailazimo na prizore koji podsjećaju na kriminalističke romane. Roman se odlikuje živahnim pripovijedanjem karakterističnim za Sinjsku krajinu s umjerenom uporabom aorista i historijskog prezenta, bez arhaizirajuće patiniranosti.

Fabularna okosnica romana priča je o neuspjelom povratku slikara Petra u rodni kraj s namjerom da se skrasi u voljenom dalmatinskom okružju. Glavnina radnje ispričana je kao slijed zbivanja pripovijedanih u trećem licu jednine. To pripovijedanje svojim nastupima u prvom licu jednine koji su u romanu označeni kurzivom uokviruje i trasira Petrova prijateljica Ivana, koja zapravo pripovijeda Petrovu životnu priču u koju je spletom neobičnih okolnosti i sama duboko uronjena. Ona je, naime, polusestra Petrove velike ljubavi Dijane, koju ona jedva da je poznavala, ali se čudnovatim očuđenjem u romanu s njome preobrazbeno prožima. Svi likovi romana znalački su oblikovani. Slavko je pritajeni kriminalac, Vanja i Tomo neskrivljenim su usudom opečaćeni homoseksualci, Dijana je tiha mlada udovica s malim djetetom.

Roman u kojem se zbivanja i sjećanja čudesno isprepleću sa stvarnim i imaginarnim slikama čita se s uzbudljivom napetošću. Posebno su uspjeli opisi Petrovih umjetničkih slika. Autoričina impozantna načitanost u izvrsnoj je sprezi s nesvakidašnjim literarnim talentom, pa je realno očekivati da će Irena Grubišić-Čabo na hrvatskom književnom obzorju uskoro zadobiti mjesto koje joj uistinu pripada.

Sead Muhamedagić