U to vrijeme sam kao spužva upijao znanje sa zelene ploče. Ona mi je bila svetinja. Onda me ta ista ravna zelena ploča naučila da svijet nije ravna ploča. Neki su doslovno izgorjeli pokušavajući to dokazati u vrijeme kad tvrdnje tog tipa nisu bile popularne. Mene je ta spoznaja navela na razmišljanje da ni ta moja zelena ploča nije čitav svijet znanja. Kako bi i mogla biti onako mala. Zabluda se raspršila u trenu, ali začudo sam sve dosta bezbolno apsorbirao. Kažem začudo jer sam emotivan tip koji se ne rastaje lako od stvari ( plakao sam nedavno za starim kaučom u dnevnom boravku) , a kamoli od izgrađenih stavova, pa zvali se oni zablude.

Život se nastavio bez većih turbulencija. Zemlja se ipak vrtjela oko sebe i Sunca, lopta se ipak vrtjela po nogometnim i košarkaškim terenenima, a cure iz škole su mi počele vrtjeti glavom. Pored svih tih rotacija i okruglih oblika meni je u dubini srca ipak sve bilo ravno. Nisam tada shvaćao da je u pitanju nirvana koju nikada više kao odrasla i zrela osoba neću postići. I nije ta nirvana bila ništa čudno za klinca od 16 godina.

Da se vratim na zelenu ploču. Nisam više bio ovisnik o bijelom prahu (naravno, mislim na kredu) , ali mi je rečeno više puta da je taj bijeli trag bitan u životu. „ Sine , uči ili ćeš nositi vreće“, često sam znao čuti. Nisam bio , a tako je ostalo i do dan danas, najvrijednija osoba kad se radi o fizičkim poslovima, pa sam se valjda zato rano posvetio umnom radu. Tatine riječi ipak nisu bile najveći motiv zbog kojeg sam uspio skupiti kolekciju pohvalnica, priznanja i zlatnih petica ( svašta su izmišljali kako bi obradovali odlikaše, a još više roditelje). Moj najveći motiv ( bar sam tada tako mislio) je bio stid. Da, stid. Užasavala me pomisao da neću znati odgovor na neko pitanje ispred cijelog razreda. Već od same pomisli na tu scenu sam se crvenio kao paprika. Nisam tada kužio što je psihoanaliza, ali kompleksi, strahovi, paranoje, nesigurnost i druge slične nebuloze imaju jak utjecaj na formiranje osobe i obrazac ponašanja po kojem ona živi. Druga je stvar što ljudi svoje postupke i odluke znaju lijepo zamagliti tobožnjim stremljenjem nekim višim i plemenitijim ciljevima. Na svom primjeru sam naučio da se vrlo često radi o niskim strastima i vlastitim demonima, a onaj tko ih uspije istjerati je na konju. Ti koji su me zdušno uvjeravali da su potpuno „čisti“ i „neoštećeni“ su me ipak samo dobro namagarčili. Nisu nikada bili ni bolji ni lošiji od mene. Istini za volju sveukupna dijagnoza bi trebala ovako glasiti  :„većina  njih su unatoč lažnom predstavljanju bili lošiji (ili bolje  reći lošije) od mene“. A možda sam samo dobro odgojen, pa su me naučili da se nije lijepo javno hvalisati, niti degradirati druge.

Otišao sam predaleko i čini se u preozbiljnom tonu, ipak je u fokusu 1989. Godina laganih misli, pjesmuljaka i velikih snova o karijeri ultramegapoznatog sportaša.. Vratimo se opet zelenoj ploči.

Bilo je puno profesora koji su radili na „usrednjavanju“ razine znanja u razredu . Bilo im je bitnije da većina razreda relativno dobro kuži problematiku vezanu za predmete koje su predavali, nego da talentirani pojedinci napreduju rješavajući zahtjevnije zadatke. Ne žalim se, brzo sam rješavao zadatke srednje težine i onda ostatak vremena zijevao i smišljao pjesmuljke . I sad mi pade na pamet da se stvari nisu puno promijenile. Škola je prerasla u posao, a pjesmuljci nadam se u malo ozbiljniju poeziju. Međutim, bilo je onih profesora koji mi nisu dali disati i imali su poseban program za odlikaše. Sad vi recite koji su mi više pomogli, a koji odmogli, oni koji su mi ostavili puno slobodnog vremena za hobi koji će kasnije prerasti u životnu strast ili oni koji su mi filali glavu rubrikom “za one koji žele znati više” i pripremali me za kvizove tipa “Milijunaš”. Život nije crno-bijeli film, danas su mi simpatični i jedni i drugi, a isto tako sam im beskrajno zahvalan, jer se iz svakog pristupa na kraju nešto i nauči. Jedina koja je našla sredinu ta dva pristupa je bila moja profesorica Hrvatskog jezika koja je svojom toplinom i stručnošću u meni probudila ljubav prema pisanoj riječi. U najmanju ruku je rasplamsala tu ljubav jer su pjesmuljci postojali i prije nego sam ju upoznao.

Čemu je onda najviše služila ta zelena ploča . Kada bih stao ispred nje i morao odgovarati na pitanja ili rješavati zadatke , nije osjećaj stida da neću znati odgovore i rješenja bio presudan što sam uvijek bio spreman, moj najveći demon se oduvijek zove „ODGOVORNOST“. I nije neodgovoran onaj koj ne daje odgovor. Neodgovoran je onaj koji odgovara samo da bi dao odgovor. I nije odgovornost demon, odgovorno tvrdim da je ona blagoslov.

Danas djeca u školi bolje  znaju svoja prava nego obaveze . I ne samo školarci, nego i mnogi drugi koji su 1989. Imali 16 godina. Vjerojatno bih u životu bolje prošao kao odvjetnik, obzirom na broj onih koji u Hrvatskoj ne ispunjavaju obaveze ( financijske, bračne I sl.), a traže svoja prava kucajući na vrata odvjetničkih ureda.

Zelene ploče će vjerojatno izumrijeti obzirom na informatizaciju društva. Danas, kad nisam više zelen i već dugo ne živim u Pločama postavljam pitanje : Je li svijet Interneta onaj koji smo tražili izvan zelene ploče ?

O Internetu drugi put, jer to nije tema ove naše današnje emisije.