Kada ljubav neiskrena
Izdajom svoju ljubav kazni,
Ostaju misli i riječi
Neizgovorene u memli i tišini
Od zore do mraka.
I
Sa neba se ljetna oluja
Otkine da izvida
Žive u grudima rane,
I protjera snove
U dimu odsanjane.
II
Gradskim ulicama
Zamjeni mjesta,
Na kućnim vratima

Brojeve razigra,
A napuštenom snagu
Ponovo utijeli
Da prevari ime
Zaboravom kazni.
III
Ostavljen prestaje čekati,
Psovkom ospe po sudbi
Gorkog jada,
U ogledalo se stidom pogleda
Pa prstom zaprijeti,
Pijanom od teškog kraha.
IV
Dugim uzdahom i kratkim korakom
Produži do nečista prozora,
I kroz maglu ugleda
Kraj klupe u parku,
Gdje pod uličnom
Čistom svjetiljkom,
U slikama tinjaju
Iz prošlosti tužna sjećanja.
V
Povjetarcu ponudi
Grudi razbijene,
Da osjeti kako vrište
Za prošlost vezani
Glasi sažvakani.
VI
Razbarušene kose
Sa tijela poskida
Bezvrijedne poklone,
I zlatnim okovima
Prašinu nahrani,
Pa opsova trulu sreću
Sklopi besane oči
Da hladnu dušu
Od sebe u dalj isprati!