Pokraj kutije, poslagane u krug,bile su izgorjele voštanice. Napukla nadgrobna ploča bila je prekrivena mahovinom. Ena je izvadila mačkice iz crne kutije i nježno ih umirivala, osvrćući se oko sebe. Pogledom je tražila crnu sjenu. Ponovo je bacila pogled na spomenik i njenu pažnju je privuklo jedva vidljivo prezime uklesano u kamen.
Margarita Kovač, rođena 1918, umrla 1987. Prezime Kovač, odjeknulo je Eninom glavom.
-Pa tako se preziva Dino, Anin zaručnik !
Mačkice su počele mijaukati,pa ih je Ena pokušala primiriti. Jednom je rukom držala mačke,dok je drugom tipkala Anin broj mobitela. Mobitel je zazvonio i u istom trenu s druge strane s začuo Anin glas.
-Ana,molim te, dođi što prije do groblja,pronašla sam Miju i malenu. Požuri, požuri, jer kasnim na posao! Ena se je ogledala oko sebe s osjećajem da ju netko promatra, no nije bilo nikoga osim malenog kosa koji je skakutao po stazi ispred nje. U jednom trenutku, podigao se iznenada jak vjetar. Čempresi su se povijali kao da će se prelomiti na pola, kutija u kojoj su bili mačići odletjela je. Preplašene su mačke drhtale u Eninim rukama. Ena je i sama bila preplašena, pa je pojurila prema izlazu. Istrčala je sva zadihana kroz željezna vrata, sudarivši se sa Anom i Dinom, dok je u naručju čvrsto držala mačke.
Ana se preplašila ugledavši Enu bijelu kao kreč, ali je brzo skrenula pogled s nje ugledavši svoje ljubimice. –Zločke moje, kuda se vi skićete? Kamo ste vi to pošle ? –Ana je plakala od sreće grleći svoje mačke, dok se je Ena nervozno osvrtala oko sebe.
-Dino, hajde, odvezimo Enu na posao da ne zakasni! –Ana je i dalje bila zaokupljena svojim mačkama.
-Nema problema!-spremno je odgovorio Dino . On je bio čovjek, na kojeg se je moglo uvijek računati, jer je uvijek bio spreman pomoči i napraviti uslugu. Njegovo veliko srce zarobilo je Anu prije nekoliko godina i od tada su u sretnoj vezi. Dino je živio sam u kući koju je naslijedio od tetke . Majku nije upoznao , umrla je na porodu, a otac moreplovac,mjesecima bi izbivao iz kuće, tako da je brigu za dina preuzela tetka. Dinova baka se protivila vezi i braku između Dinovih roditelja. Doslovno je mrzila Dinovu majku Helenu. Bila je to žena mračnih crta lica,hladnog pogleda i tamnih očiju uokvirenih crnim podočnjacima. Iz nje je izvirala hladnoća i neka jeza. Nije bila vjernica, u crkvu nikada nije išla, pa tako u kući nije bilo niti jedne relikvije. Jedino bi odlazila na staro groblje i tamo provele sate. Helena uz nju nije imala mira, posvuda ju je pratila, prigovarala joj na svemu. Kada je saznala za trudnoću, tjerala je Helenu da pobaci dijete, uvjeravajući ju da su premladi i da će to dijete biti opterećenje za njenog jadnog sina. Helena na to nije pristajala, jer je voljela svog muža, a radovala se je djetetu. Bogobojazna, kakva je bila, molila se Bogu da joj da snage samo da rodi živo i zdravo dijete, a s njom neka bude po Božjoj volji. Kako je trudnoća odmicala, Helena je bila sve bolesnija i iscrpljenija, kao da neka viša sila crpi snagu iz nje . Helena se nikada nije oporavila, dva tjedna nakon poroda, našli su ju ujutro mrtvu u krevetu. Obiteljski liječnik je rekao da je umrla od sepse. Nakon Helenine smrti, Dina je baka predala tetki, jer se ona nije mogla brinuti o njemu. Helenina sestra je živjela sama, nikada se nije udavala, ali je s radošću prihvatila to maleno stvorenje, majčinih očiju.
Voljela je Dina, jer ju je podsjećao na sestru, imao je njenu nježnu narav, ali i njoj je bolest bila sklona,pa je umrla baš kada je Dino krenuo na fakultet. Dino je radio i studirao. Oca nije upoznao, ostao je u Kanadi i tamo se oženio. Tetka je Dina ipak krstila i upisala pod prezimenom Kovač …
NASTAVLJA SE