Na poslu je bila poput robota, dok su joj se misli rojile u glavi. Slagala ih je poput puzli, uz pulsirajuću glavobolju. Kojim bi ih god smjerom uputila nailazila bi na „slijepu ulicu”; nikako nije mogla povezati sve događaje i shvatiti o čemu se radi.
-Eej, Ena! – šef ju je blago dotakao po ramenu –idemo doma !
-Ena ga je prestrašeno pogledala.
-Doma? Pokraj groblja? Šefe, ja bih vas nešto zamolila, ako vam nije problem?-Ena sada više nije mogla gledati od glavobolje, a pri samoj pomisli na groblje strah ju je paralizirao .
-Reci, dušo? –šef ju je promatrao u čudu.
-Zamolila bih vas da me vi i gospođa prebacite doma, glava me ubija, nije mi dobro! Platit ću vam!
Šef je primio Enu pod ruku i pomogao joj izaći na zrak.-Diši duboko, dušo, bude sve dobro! Ne brini se,budemo te otpeljali ! ‘Oćeš da te otpeljamo doktoru prije? Enin šef se nije odricao svog kajkavskog narječja. Ubrzo im se je pridružila šefica, pa su svi troje krenuli u starom mercedesu prema groblju. Vozili su se razgovarajući o planovima za vikend.

Šef je bio veseo čovjek šezdesetih godina koji je volio rad i točnost, ali je i poštivao svoje radnike i uvijek bio spreman priskočiti u pomoć.

Prolazeći pokraj groblja, Ena je krajičkom oka ugledala crnu sjenu.
-Ne! Priviđa mi se! To ne može biti istina, samo mi se pričinilo! –Ena je uvjeravala sama sebe tresući glavom.
-Evo nas,mlada damo ! Lijepo se odmori, pa se vidimo u ponedjeljak ujutro!
Šef je zaustavio automobil ispred ograde, a Ena je doslovno utrčala u kuću.
Bila je ponoć i Željka je još uvijek gledala tv.
-Oo, pa ti si već doma? Barem budeš spala cijelu noć! Jesi gladna? Ja sam nam napravila tople sendviče za večeru, jer onaj tvoj frajer nije štel gris.
-Ako ti nije problem, ja bih samo šalicu mlijeka.
-Kakav problem, stara? –Željka je ustala s ugaone i krenula u kuhinju. Ubrzo se vratila sa toplim mlijekom i keksima na tanjuriću. –Evo, bar koji keks pojedi. Odi se „izdušaj“ dok ti se mlijeko malo ohladi, pregrijala sam ga. –Željka je imala neki svoj „univerzalni „ dijalekt, kao da je sve hrvatske dijalekte strpala u jedan lonac, izmiješala ih i progutala. Nju je trebalo „znati slušati“.
Ej, stara, da ti denem male kurkume nutra, zaboravila sam? –Može, doviknula je Ena iz kupaone.
Topla kupka joj je godila,opuštala joj je napetost, a i glavobolja joj je malo popustila no, ipak je popila tabletu. Ogrnuta toplim ogrtačem, zahvalno je uzela u ruke topli napitak i keks s okusom vanilije.
Voljela je popiti to „zlatno mlijeko“ prije spavanja, opuštalo ju je.
-Nebum ti sad drndala po živcima,ali zutra moramo po poklon za Svena, stara!
-Isuse, poklon! –Ena je skočila kao oparena.
-Daj se skuliraj ! Nije smak svijeta, dućani rade do podneva. Sutra ti je subota, a u nedjelju mu je…to jest,nam je rođendan . Budeš i meni kupila lizu? –Željka je nastavila sa svojim šalama, dok je Eno oblijevao hladan znoj. –O,Bože, kako sam mogla zaboraviti na djetetov rođendan? Zar mi mozak više ne radi?
-No, di si ti ? Kam si pak sad otprhala? Eej, Zemlja zove Enu!
-Oprosti, Željka, potpuno sam zaboravila. Sutra ujutro idemo rano po tortu i poklone, jer kasnije dolazi Ana i Dino. Moram s vama razgovarati o svim ovim događajima, da pokušamo zajedno složiti slagalicu. Odoh na spavanje, ne mogu više!
–Idem i ja!-zijevnula je Željka i ugasila tv.
Ena se navirila u Svenovu sobu u želji da legne pokraj sina, ali on je zauzeo cijeli krevet ležeći dijagonalno preko njega. Bilo joj ga je žeo buditi, pa ga je samo poljubila i otišla u svoju sobu.
Legla je u krevet,ali joj strah nije dozvolio sklopiti oči.
Mjesečina je bila kao dan. Na noćnom ormariću ura je otkucala 1:30, a Ena se je još vrtjela u krevetu. Jastuk joj je postao „rubikova kocka“ koliko ga je gužvala i vrtila. Odjednom je po kičmi osjetila poznatu jezu,isu onu hladnoću koju je osjetila prošlu noć. Zavjesa na prozoru se je počela njihati bez daška vjetra. Ena se ukočila. Grčevito je gužvala plahtu, bojeći se okrenuti. Napokon je skupila snage i okrenula se. Pred sobom je ugledala ženu u crnom. Njene su oči sjale u noći. –Lagala si! Bit ćeš kažnjena!-siktala je rugoba.
Ena je osjetila kako joj je nokte zabila u lijevu stranu prsnog koša. Gumbi na spavaćici su poletjeli zrakom. Težak miris svijeća i još nečega ispunjavao je sobu,u panici je zazvala Boga. –Bože, pomozi mi, spasi me!-glas joj je teško prešao preko usana, jer je osjećala da ju spodoba drobi, kida meso s nje.
-Bože, otjeraj zlo!-ponovo je zavapila.
Odjednom, prozori se otvoriše,spodoba je vrisnula kao u grču i nestala u tminu poput magle, a prozori se sami od sebe zatvoriše.
Ena je vrisnula.
U trenu su se na vratima pojavili Željka i Sven. Dječak je potrčao k majci vidjevši ju krvavu i izgrebenu, dok ju je Željka prestravljeno promatrala .
-Ženo, s kim si ti ratovala? –Željka je bila pomalo u panici.
-S vragom, živim vragom!-Ena je zaplakala, dok joj je Sven rukavima pidžame brisao suze i grlio ju.
-Ne plaći,mama, ja ću te čuvati, ne boje se! –Vidjevši kako mu majka sva krvava plaće, dječak je i sam zaplakao. Ena je jednom rukom držala poderanu spavaćicu, a drugom zagrlila svoje dijete. Ogrebotine su ju pekle, a od straha nije mogla doći do riječi.
-Dođi, idemo te urediti i pregledati te rane . –Željka je iz ormara uzela čistu pidžamu i donijela prvu pomoć. Pomogla je Eni da se skine, a kada je vidjela brazgotine na njenim grudima, šokirala se je. Bile su to ogrebotine poput onih od kakve velike mačke.

-O, Bože! O, dušo moja! Što je to bilo? Pa di si se ti izgrebla? Nisi li mjesečarila možda?
Sven, je gledao majku širom otvorenih očiju, ništa mu, baš kao i njegovoj majci nije bilo jasno .
-Dušo, idi spavati! Idi, ostavi svjetlo upaljeno i spavaj. Bit će mama dobro. Dječak se nije dao od nje, već je legao tik uz nju i obgrlio ju oko struka .