Dok je Ena razgovarala sa šefom, Ana ju je kritički promatrala, očima je potražila Željkin odgovor, na što je ova klimnula glavom i pokazala na Enu.
Pošto je obavila razgovor,Ena je sjela na ugaonu držeći šalicu kave što joj je Željka dodala.
–De,de,stani malo! Odmah hoću odgovor! Što se dešava s tobom, ženo božja? Kakva si to? Zar te je netko u vapno bacio ,pa posipao u slastičarni brašnom? -Pitanja brižne prijateljice su rafalno stizala .
Ena je pogledala prema Svenu i dala znak Ani očima kao dječak ne bi trebao sudjelovati u toj priči.
Željka je ustala i zagrlila Svena, te ga poslala u sobu da pospremi poklone koje je dobio,što je dječak poslušno učinio.
Kada je dječak nestao u svojoj sobi, Ena je duboko uzdahnula i počela sa pričom. Svi su ju zapanjeno i s nevjericom slušali.
-Ako mi ne vjerujete, evo dokaz. Ena je otkopčala pidžamu i pokazala Ani ožiljke.
-Majko mila, što je to ? Ena ? –Ana i Dino su bili zgroženi viđenim .
Ana je šetala nervozno lijevo-desno po boravku.
-Hm, ima li ona žena u crnom što je pitala za mene u tom prste?-Ani nije dugo trebalo da nekako poveže konce. –Ja sam to kroz cijelu priču tako shvatila. Ena, jesam li ja kriva za ovaj napad na tebe?
Ana je sada bila vidno uznemirena, osjetila je strah i nelagodu od nečega što ne pozna, čega nje svjesna ,niti se ikada suočila s nečim takvim.
Dino je sve to šutke promatrao i slušao, dok se boja njegovog lica mijenjala svake sekunde, dok je kažiprstom dobovao po usnama. Napokon je progovorio.
-Hajdemo polako, korak po korak . Rekla si da si mačke pronašla na groblju,na grobu Margarite Kovač? Margarita Kovač je bila moja baka,očeva majka. Nakon njene smrti,odvjetnik je pozvao mene i onaj ološ od mog oca,koji me nije prepoznao , mada ne znam zašto ? Ta žena i njen sin me nisu trebali od rođenja, a niti ja njih. Odrekli su me se, dali mojoj jadnoj tetki da se skrbi za mene i nikada više nisu pitali jesam li živ!Čitanjem oporuke, saznao sam da se očeva baka zvala Agneza i da sam ja naslijedio njenu kuću nakon smrti bake. Osobno nikada nisam kročio u tu kuću, ali bismo idući tjedan mogli otići u nju malo pogledati, možda nađemo kakav odgovor i malo razjasnimo kako su se naše mačke našle baš na njihovom spomeniku. Sigurno postoje neki papiri,fotografije. Složili su se s Dinom da idući tjedan započinju privatnu istragu.
-Ljudi moji, hvala vam od srca, što bih ja bez vas?
Ena,ne budali,pa ti si nastradala, a ne znamo razlog.
Ena je izvadila svoj poklon za Željku, srebrnu ogrlicu sa znakom vječnosti.-Ti ćeš zauvijek uz Anu biti moja prijateljica,moja sestra. Vas dvije ste mi jedini rod uz mog sina. Joj Dino, oprosti, i ti se ubrajaš tu. Društvo, kako bi bilo da naručimo večeru iz restorana ,imamo vremena a svi smo na okupu i da pozovemo šefa. Sutra onda imamo slobodan dan . –Enin prijedlog su svi rado prihvatili. Dino je otišao sa Svenom u restoran,  a djevojke su pripremile stol. Ena je u međuvremenu ponovo pozvala šefa.
-Šefe, oprostite što vas gnjavim, Ena je.
-Reci, dušo?-čulo se s druge strane veze.
-Došlo je do male promijene i mi bi voljeli ako ste slobodni da dođete danas na večeru. Rođendan smo malo pomaknuli.
Šef je na trenutak zašutio, vjerojatno je razgovarao sa suprugom, zatim se je javo.- Halo, Ena, dolazimo,hvala na pozivu.
Sve je bilo spremno, samo su čekali goste. Uskoro se pred vratima pojavio stari mercedes, kojeg se šef nikako nije želio riješiti. Enin šef i supruga ,došli su pred vrata s punim rukama .On je nosio prekrasan buket cvijeća,a ona vina i slatkiše. Ena ih je uvela u boravak. Upoznavati ih nije trebala jer su se svi poznavali preko nje.
-Željka, ovaj buket je za vas! Sretan vam sutrašnji rođendan! Šef je galantno poljubio željki ruku ,na što su se svi veselo nasmijali.
-Mislim da netko fali, di je mali slavljenik? –šef se je ogledao oko sebe. Bio je to čovjek 60-tih godina,guste bijele kose, prijazan i veliki veseljak,dok je šefica bila oličenje nježnosti i tišine.
Ena je dozvala Svena iz sobe. Dječak se je kulturno pozdravio sa maminim šefovima i iskreno obradovao slatkišima. – Hvala vam striček Ivan,teta Jasna.
Šefica Jasna je s puno ljubavi pogladila dječaka po glavi. Voljela je djecu. Njihovi unuci su bili daleko od njih,pa ih nisu viđali često. Ivanov i Jasnin sin je živio u Napulju sa suprugom. Tamo je otišao odmah nakon građevinskog fakulteta. Kao arhitekt zaposlio se u jednoj talijanskoj firmi,oženio se i ostao tamo živjeti. Ivan je želio da mu sin nastavi s njegovim poslom, ali to se nije ostvarilo.
Sven se je povukao u svoju sobu na spavanje, a stariji su započeli priče. Ena se je meškoljila na stolici, jer ju je rana počela peći .
-Ena, jesi li ok? Željka ju je zabrinuto pogledavala.
-Jesam, jesam, samo me malo peče . –odgovorila je, dok su ju šef i šefica upitno promatrali.
-Kaj je bilo,Ena? –Ivan je vidio promjenu na Eninom licu. –Ni na poslu nisi bila baš naj. Reci u čemu je problem ? Ako trebaš slobodne dane reci,srediti ćemo sve!
Eni je bilo malo neugodno, ali su Ana i Željka započele sa prepričavanjem događaja .