ŽENA U CRNOM 8.nastavak

Ivan i Jasna su slušali otvorenih usta, ne trepnuvši. Nisu prekidali priču, ali su se značajno pogledavali.
Kada su sve tri žene završile sa pričom, Ivan je pogledao Dina.
-Dino, tvoje je prezime Kovač, ako se ne varam ? U kakvom si rodu sa Margaritom, Antom i Josipom Kovač? Mislim da se baba zvala Agneza,ako se ne varam?
-Hm, po osjećajima mi nisu nitko i ništa,ali po krvi su mi očevi roditelji ,otac i prabaka. Nisam imao ništa s njima, napustili su me nakon majčine smrti i dali tetki. Ne volim ih ni spominjati! –Dinu je bilo teško. Ivan je ustao sa svog mjesta i sjeo pokraj Dina .
-Sinko moj, tvoj djed Ante i ja smo bili najbolji prijatelji. On se je jadan morao oženiti onom vješticom. Oprosti mi na izrazu,ali i to ću ti objasniti . Poslušaj sada. Tvoj djed i ja smo odrasli zajedno,zajedno se školovali. Bio je to prekrasan muškarac,naočit,je li tako draga ? Jasna je samo klimnula glavom u znak potvrde.
–A dolazio je iz ugledne obitelji. Zaručio se je sa jednom djevojkom, koju je upoznao na ljetovanju i vjenčali bi se da se stara vještica nije umiješala. Odlazila je kod Antunovih roditelja,bili su si navodno dobri,koliko je tu dobrote bilo. No, Kako bilo da bilo, Ante je bez ikakvog razloga raskinuo zaruke s djevojkom i već nakon par dana najavio svatove sa Margaritom. Nikome to nije bilo jasno.
Na kraju je započelo šuškanje da se baba bavi nekim mračnim poslovima,a da isto uči i kćer.
Spiritizam i nekakva vražja sekta bile su njen posao. Uvijek su bile obučene u crninu,pa su ljudi mislili da im je cijela familija poumirala No, nisu i bili daleko. Nakon ženidbe i Josipovog rođenja,Antun je počeo venuti. Sinko, tvoj djed je doslovno nestajao. Jednog dana su ga pronašli mrtvog u kamenolomu. Smrt nikada nije razriješena. Ljudi pričaju da je vidio staru i njene sljedbenike kako se okupljaju na groblju i kako na grobove nose mačke. Kada je stara saznala da ju je Ante uhodio,on je počeo nestajati i na kraju je završio u kamenolomu. To su samo priče, ali meni te priče djeluju istinito.
Govorim ti to zato što sam s Antunom bio kod župnika . Župniku je sve rekao što je vidio i ovaj mu je objasnio da su to štovatelji sotone i da jedino oni žrtvuju u određeno doba mačke.
Društvo je slušalo ,ne vjerujući ušima.
-Da nastavim, kada je Antun shvatio koga je oženio, htio se rastati i ja sada čvrsto vjerujem da su one krive za njegovu smrt. Isto tako vjerujem,ali djeco, ne smijem nikome govoriti o tome, osim vama sada! Dino, mislim da su one krive za smrt tvoje majke. Ono za što su one bile sposobne,to je mogao samo sotona.
-Ivane, biste li željeli ,pošto je sutra nedjelja s nama poći u njihovu kuću. Ja sam je naslijedio nakon Margaretine smrti. Oprostite mi,ali ja tu ženu ne mogu nazvati bakom.
-Sinko, ne znam koliko je pametno ići tamo? Možda bi bilo bolje da odemo do župnika po savjet?
Vjerujte mi,da se sada pomalo bojim za vas sve. Ena, ti si nastradala ,a nemaš veze s njom, samo si Anina prijateljica. Uh, ja osobno ovdje ne bih mogao živjeti. Muškarac sam,ali me hvata jeza.
Razmišljala sam o preseljenju,ali nemam kamo. Željku ne mogu ostaviti samu ovdje. Ena je uhvatila Željku za ruku i stisnula ju, dok je ova s suzama u očima zagrlila prijateljicu.
-Dušo, ti prvo moraš misliti na sebe i na Svena. Ne daj Bože da se njemu nešto tako desi !
-Djevojke, imam ideju, a i teta Jasna će se složiti sa mnom,bar se nadam. Mi imamo kuću u kojoj smo živjeli prije nego smo napravili novu i pekaru. Sada je prazna. Mislili smo je ostaviti sinu,ali on ne želi.
Što kažete da se vas troje maknete od ovog groblja? Kuća je blizu pekare i blizu škole,pa vam neće biti problem oko toga. Stara, slažeš li se sa mnom? –Ivan je pogledao svoju ženu ,a ova je sva sretna potvrdila.
-Super, jedna briga manje!Neću morati brinuti o održavanju i te kuće. Djevojke,što mislite? Prostora imate više nego ovdje. Sutra dođite pogledati,pa usput odete do župnika.
Sve su ukratko dogovorili,a Ena je promatrala ovo dvoje starih sa dubokom zahvalnošću.
-Joj,a koliki je najam? To nam niste spomenuli! Ena je morala i to razjasniti.
-Najam? Ena, ta kuća zjapi prazna, a ni pauci ne plaćaju najam ,pa nećete ni vas dvije. Brinite se za kuću i ono malo vrta i to je sve. Susjedi su jako fini i dobri ljudi,tako da nećete imati problema.
Djeco, mi sada idemo, sutra se vidimo i ako dragi Bog da, možda riješimo misteriju.
Ena je jedva dočekala jutro, bojala se je sklopiti oči, a i sinoćnja Ivanova priča joj nije dala mira.
-Bože moj, ovo je poput labirinta bez izlaza. Kako li smo samo svi povezani u ovu misteriju? Tko nas je spojio? Kao da nas neka viša sila okuplja za nešto. –Podbočila se laktovima na stol dok je voda u kuhalu ključala. Tek kada se je otvorio poklopac,Ena je poskočila. –Uh, vidjet ćemo danas! Napravila si je kavu i sjela za stol. Sven je spavao, a Željku je čula kako nešto ronda po kupaoni.
-Jutro!-pozdravila ju je prijateljica, vežući kosu u rep. –Kada si ti ustala? Jesi li bar malo odmorila?
Željka je uzela komad torte iz frižidera i ponudila Eni. –Hoćeš ? Mmm,kako je dobra ova lješnjak krema, odlična je! Sjedajući za stol „frknula“ je po svom starom običaju. -Uh, stara, ova priča mi se ne sviđa ni malo!Kaj bude od svega toga na kraju ? Razmišljam si, kak’ ste svi na neki način povezani s tim događajem.
-Upravo i ja o tome razmišljam, ništa mi nije jasno. Ako se radi o Dininim babama,kakve ja veze imam s tim? Što žele od mene i Ane? Uh,glava me počinje boljeti . Bojim se! Željka, što ti misliš o šefovom prijedlogu? Ne želim odlučiti bez tebe. Ena je preko ruba šalice promatrala Željku.
-Draga, idemo, vjerujem da će nam biti bolje nego ovdje, a i ne moramo plaćati. Kada dolaze po nas? A Sven?Gdje ćemo njega ostaviti? –Željka se zabrinuto ogledala oko sebe.-Spava li još?
-Spava! Pitat ću šeficu Jasnu da ostane s njom dok budemo išli s Dinom .
Sven se je probudio i pritrčao majci u zagrljaj . Poljubio ju je poželjevši joj dobro jutro,a zatim je skočio Željki u krilo i poljubio i nju.
-Sunce moje radosno, jutro mi je ljepše čim vidim te tvoje okice. –Ljubila je teta Željka mališana,dok je ovaj „čopao „ tortu s njenog tanjura. –Lopove mali, zato si se ti meni u krilo uvalio!-S osmijehom ga je grlila.
-Teta Željka,sinoć sam naučio jednu lijepu pjesmu svirati,to će biti tvoja pjesma.
Željki su se oči ispunile suzama. Ljubav je bila obostrana. Voljela ga je, a i dječak je nju obožavao kao da su krvni rod.
-Sine, idi se spremi, uskoro dolazi striček Ivan po nas. Ti ćeš ostati malo s tetom Jasnom, jer mi imamo nekog posla,a imamo i iznenađenje za tebe. Ići ćemo vidjeti kuću koju će nam striček Ivan dati da živimo u njoj,pa se možda preselimo ,ako se tebi bude svidjelo. –Namignuvši Željki,Ena je vidjela ushićenje na dječakovom licu.
-Mama, svidjet će mi se, sigurno. Volio bih da idemo,ne volim živjeti pokraj groblja, tu žive samo mrtvi ljudi.
Ena i Željka su se zbunjeno pogledale. Shvatile su da i dječaku nije ugodno pored groblja, ali je još malen pa ne shvaća sve.
Samo što se je Sven obukao,automobil se zaustavio pred kućom. Ivan je izašao van i otvorio vrata da djevojke i Sven uđu. Ena je sjela naprijed,a Željka i sven pozadi.
-Jutro, mladiću, pa ti si mi narastao od jučer!-šalio se Ivan sa dječakom.
-Jesam,striček Ivan, sad sam godinu stariji ,pa moram biti veći. Svi su se nasmijali dječakovoj izjavi.
-Ena, jesi li dobro?-šef ju je pogledao ispod oka. -Prvo idemo da vidite kuću, a onda idemo dalje. Ana i dino su već kod nas. Ti mladiću ostaješ sa tetom Jasnom .Ne smiješ me izdati, u boravku ima jedna velika kutija za tebe. Teta Jasna je rekla da će to biti iznenađenje,ali ja ne mogu šutjeti. Ti se pravi da ništa ne znaš, može?
-Može, striček Ivan! –Sven je poskakivao od uzbuđenja na zadnjem sjedalu. Napokon su stigli pred lijepu prizemnicu. Zelena površina je bila uredno održavana, a ružičnjak se prelijevao u svim bojama. Ruže su opijale svojim mirisom.
-Ovo je prekrasno,mali raj. -Ena je bila oduševljena.
-Nakon ovog pakla,dušo, tebi treba raj!-šef je uveo djevojke u kuću da razgledaju. Sve su prostorije bile s ukusom namještene,prostrane i svijetle. Pokazao im je sobe, a Sven se odmah zaljubio u malenu sobicu s staklenom stijenom.
-Ovdje ću ja biti,ovdje je tako lijepo,mama –Ivan je pogladio dječaka po glavi i pogledao Enu.
-Ena,odgovara li vam kuća? Trebate samo živjeti u njoj i ništa više. Što god budete trebale,tu smo.
Ena je pogledala Željku,na što je ova oduševljeno klimnula glavom.
-Dva ZA,onda moram i ja biti!
-Bravo! Sretan sam zbog odluke! Znao sam da ćete pristati ,zato će se i Svenu svidjeti poklon.
U šefovoj kući se vodio veseo razgovor . Ana je nešto živo objašnjavala Jasni. Kada se je četvorka pojavila na vratima, pogledali su ih upitno, očekujući odgovor. –Pristale su, stara. Naša kućica više
nebu prazna. Sven, odi k meni, idemo mi po tvoj poklon,ako ga teta Jasna nije izgubila. Sven je potrčao za Ivanom u boravak. Ubrzo se je čula cika djeteta. Vrisak i veselje su dopirali u kuhinju.
Ena je pogledala u čudu Jasnu.
-Čekaj,dušo,vidjet ćeš što je dobio. –šefica je bila zagonetna.
Na ulazu u kuhinju pojavio se je Sven, držeći u naručju malenog bijelog labradora . Psić je pokušavao polizati dječaka, na što se ovaj vrišteći smijao.
Ena se morala nasmijati tom prekrasnom prizoru. Suze su joj se skotrljale niz lice,a ona ih je pokušala sakriti.
No, Jasninom oku nisu promakle. Ustala je i zagrlila Enu.-Dušo, ovo je psić od naših dragih prijatelja. Poklanjali su ga, a mi čim smo ga ugledali ,znali smo tko bi mu se najviše obradovao. Ne ljuti se na nas,sada imate gdje ga držati, dvorište je veliko i imat će mjesta za igru.
-Stara, ti se igraj sa Svenom i pesekom,a mi idemo. Svi su ustali i krenuli prema kući Dinine bake.