Ivan je dobro znao put i poznavao kuću. Ubrzo su stigli, ali je Dino zastao, kao da mu nešto ne dozvoli unići unutra.

–Ljudi,mene jeza hvata, ne znam što nas očekuje unutra, ali imam neki čudan predosjećaj- Dino nikada nije kročio u tu kuću, pa i sada nije bio baš spreman na to.
-Sinko, hoćemo li? Imaš li ključeve? Vrijeme je da vidimo o čemu se radi. Zvao me je i župnik, dolazi za par minuta.
Ulazna vrata su teško otključali, jer je brava zahrđala. Puzavice su prekrile betonske staze što su vodile u kuću. Ogledali su se oko sebe s nekom vrstom nelagode i straha. Ubrzo se na vratima pojavio i župnik. Ivan mu je telefonski objasnio sve u kratkim crtama. Pozdravili su se i krenuli prema glavnom ulazu. Ana, je uhvatila Enu ispod ruke. Obje su žene gledale oko sebe s pojačanim oprezom. Dino je otključao glavna vrata . Hodnik je bio mračan, miris ustajalosti se odmah osjetio. Otključavao je prostoriju po prostoriju. U dnevnom boravku su visjeli veliki portreti dviju žena. Žene su bile u crnini. Prodorne oči su bile iste. Ena je vrisnula ugledavši portret mlađe –To, to je ta žena,ona me je napala!
-Margarita, tako se zvala ta žena. Ovo je bila tvoja baka, Dino, a ova je njena mati,tvoja prababa Agneza. Ena, jesi li dobro?

–Ivan je zabrinuto gledao izbezumljenu djevojku, dok joj je župnik nježno obuhvatio ramena. –Dušo, ne boj se, molitva i vjera su jače od ovoga,uvjerit ćeš se.
Župnik je pošao razgledati malo po boravku, dok je Dino pregledavao ormariće i ladice. Nisu pronašli ništa zanimljivo, čak niti jednu fotografiju Dinovog djeda. Dino je pronašao jednu fotografiju na kojoj je bio njegov otac, ali sam.  U jednoj je ladici pronašao pismo, izvadio ga je iz koverte i pročitao par redaka neurednog rukopisa.“Mama, uspjela si ponovo i Marija je mrtva! Ti ne staješ, a ja ti nikada neću oprostiti. Neka ti ti tvoji demoni na onom svijetu sude, neka ti učine ono što si ti činila. „
Dino je pismo dao župniku. Ivan i župnik su ga pročitali i pogledali se.
-Ostao mi je još ovaj ključ, a ne vidim više niti jedna vrata- ogledao se oko sebe, dok su ostali pretraživali  sobe, ali nisu ništa pronašli.
-Mora nešto postojati, jer ovaj ključ je drugačiji od ostalih, djeluje mi nekako starinski. Dino je držao u ruci čudan ključ od kovanog željeza.
Hodali su od prostorije do prostorije, ali nisu pronašli nikakva vrata.
Ena je bila umorna, a i rana ju je boljela. Sjela je na jednu od bidremajerovih stolica i promatrala oko sebe. Pogled joj se je zaustavio na ugužvanom tepihu ispred komode. Bilo joj je pomalo čudno da je tepih zgužvan, a sve ostalo u savršenom redu. Kuća je bila uređena starinskim, antiknim namještajem,pretežno iz doba bidermajera, prepoznatljivog stila iz 18 i početka 19 st.
Ustala je polako i nogom odgrnula tepih. Pred njom su se ukazala vrata što su se savršeno uklapala u pod.
-Ljudi,pronašla sam neka vrata! -uskliknula je.

Dino je pokušao otključati i uspio je od prve.
Polagano su sišli u neku vrstu podruma. Stubište je bilo sagrađeno  od cigli po kojima je izrasla gusta mahovina. Spuštali su se duboko pod zemlju. Na kraju stubišta bila su drvena, dvokrilna vrata sa izrezbarenim pentagramom,a u sredini je bila glava mačke. Djevojke su zastale . Župnik je išao iza Dina i neprestano molio.
-Rekla sam da su to vražji posli -Željka je komentirala vrata.
-Daj šuti, strah me je ionako, još ti kokodačeš gluposti -Anine oči su izbezumljeno pratile svaku sjenu.
-I ja se bojim, voljela bih se vratiti gore! –Ena je počela drhtati.
-E, sada nema odustajanja, moramo to obaviti i vidjeti što se skriva iza vrata, jer tko zna što se još može desiti. Hajde,hodajte! –Željka je požurivala Anu i Enu. Odjednom joj je nešto protrčalo preko noge. -Isuse,majko božja, kaj je to? –skočila je kao oparena Željka.

Ana se morala nasmijati Željkinoj „hrabrosti“, naime, uplašila se jednog miša.
-Samo se ti smij, ne volim miševe, bojim ih se.-Željka je podigla nos u zrak i krenula za Ivanom.

Ušli su u okruglu prostoriju koja je sličila dvorani. U sredini je bio nacrtan pentagram i neke čudne riječi na njemu. Na sred pentagrama je stajao kameni stol. Na svakom kutu petagrama bila je crna svijeća.
Na jednom od zidova bilo je raspelo okrenuto naopako, a ispod njega kamena posuda sa sasušenom krvi . Lijevo od ulaza stajao je kip sotone i na zidovima je bilo tragova sasušene krvi.
Dino je pogledao župnika i Ivana, dok su se djevojke držale za ruke.
-Djeco, ja ću početi sa obredom,a vi, bilo što da osjetite,vidite ili čujete,ne prekidajte molitvu.
Molitva nije ni započeta kada su začuli udarac,vrata iza njih su se zatvorila treskom.
Djevojke su vrisnule i stisnule jedna uz drugu.
-Molite, glasnije molite! – vikao je župnik.
Župnik je izvadio kandilo i svetu vodu, te počeo sa svojim obredom. Župnik je bio poznat po svojim uspjesima u istjerivanju demona, a ovdje se izgleda imalo što istjerivati.
Svijeće su se upalile same od sebe,stvarajući miris sumpora. Sa zidova se počela cijediti osušena krv koja se poput vitica puzavice širila podom prema djevojkama. One su moleći se uzmicale prema vratima, ali su i s drugog zida dolazile iste.
Ivan i Dino su ih pokušali gaziti nogama no, bez uspjeha. Jedna se vitica počela omotavati oko Ivanovih nogu, ali mu je župnik priskočio u pomoć. Posebnim nožićem je zarezao svoj prst i kapnuo krv na krvavu viticu.
-Krv pravednog protiv krvi demona!-župnik je molio kao u transu .
Ivan se je nekako iskobeljao i stao pokraj djevojaka.
-Molite djeco, molite, ovo je tek početak, nismo gotovi! Glas župnika je odjekivao prostorijom,dok su se plamenovi svijeća spajali u jedan, tvoreći vatreni vrtlog. Dino je pokušao doći do fratra, ali ga je vrtlog spriječio.
-Predaj mi nju,ona neće biti tvoja žena. Vatreni prst je bio uperen u Anu.
-Ti moraš pripasti nama. Daj nam nju! – glas iz plamena je bio sve oštriji. Ti se ne smiješ oženiti njome, ti si nasljednik gospodarice!
Željka i Ena su zagrlile Anu koja je jedva stajala na nogama.
-Ne dam ja vama nikoga, vratite se odakle ste došli, u pakao. –Dino se pokušao suprotstaviti plamenu, ali je svom snagom bio bačen u zid. Djevojke su vrisnule, ali mu se nisu mogle približiti.
Iz plamena se je počela oblikovati glava Margarete Kovač. Ogromna usta su zijevala prema djevojkama.
–Nju, nju žrtvuj i dođi k meni, vrijeme je da vratimo gospodaricu majku.
Željka je preplašeno gledala oko sebe, pažnju joj je privuklo drveno raspelo. Polako je krenula prema njemu, moleći se.
-Ivan je shvatio što je Željka naumila, ali on je bio predaleko od raspela, pa je pokušao privući pažnju stvorenju.-Margareta, znam da me se sjećaš! Znam za sve tvoje zločine! Ti i Agneza ste krive za smrt mog prijatelja. Helenu i Mariju ste ubile svojim vradžbinama . Koliko ima vaših žrtava što ne znamo? Što sada hoćeš? Zar ti nije dosta, ti pakleno stvorenje?
-Ha,ha,ha -čulo se iz plamena-pa ti si njuškalo pogodio iz prve, ja zaista dolazim iz pakla, a ti nisi nikada znao zatvoriti ta usta, baš kao i tvoj prijatelj. Plameni jezik ošinuo je Ivana preko usta, stvorivši mu opekline.
-Jedan molitelj manje,ha,ha,ha-čuo se zastrašujući smijeh.
Dok se je plamena glava približavala Ani i Eni, Željka je uspjela skinuti raspelo sa zida.
Sada je Ana pokušala dobiti na vremenu. -Ako želiš mene, zašto si naudila mojoj prijateljici?
-Lagala je, a ja laž kažnjavam ! Ti si ta koju moram maknuti. Moj je unuk nasljednik i ne smije se ženiti. On će naslijediti tron podanice sotonine. Samo da sam uspjela žrtvovati tvoje mačke, ne bi te više bilo, ali ova se je morala umiješati! – iscereno lice sve je više zijevalo prema Ani i Eni, dok se je Željka polako približavala sa raspelom.

–Crkni ti odvratna rugobo, goni se u pakao! Ne budeš ti nikam nikoga peljala. Vrag bu tebe otpeljal . Željka je zamahnula kao u dogovoru sa župnikom,te zabola raspelo u plamen, a župnik je izlio svu svetu vodu.

-Molite, glasnije, glasnije!

Plamen se je počeo bacati prostorijom. Ivan je obgrlio djevojke, a župnik legao preko Dina, kako bi ga zaštitio svojim tijelom od plamena . Plamen je napokon počeo jenjavati, kada se je potpuno ugasio, na podu dvorane je stajala hrpa kostiju . Sa opeklinama po leđima, župnik je pokupio kosti u vreću .
-Gotovo je,djeco, hajde idemo do bolnice . Ove kosti moramo zdrobiti i pobacati niz vjetar i niz rijeku, kako se više nikada ne bi spojile.
Ana je potrčala do Dina koji se je jedva uspio podiči od bolova. Nije mogao udahnuti .
-Dragi jesi li dobro? Dino se samo nasmiješio. Ivan je prošao najteže, opeklina na ustima je bila strašna.
-Hajde idemo do bolnice!-Željka je pomogla Ani sa Dinom, dok je Ena pomogla župniku i Ivanu.
Sjeli su u automobile i odvezli se prema bolnici. Ivan je ostao u bolnici, dok su Dina pustili na njegov zahtjev, iako su mu bila polomljena dva rebra. Župniku su očistili opekline i previli ih.
Ena je nazvala šeficu Jasnu i objasnila joj ukratko. Jadna žena se prestrašila, ali joj je Ena objasnila da će biti sve u redu.
Župnik je dao zdrobiti kosti i razbacao ih posvuda.

-Sada neka ti vrag kosti sastavi ! –Željka je morala komentirati . –Vještica stara, ti bi moje prijatelje, e neš, neš! Vidiš da ti je tvoje obrnuto raspelo presudilo.

Svi su se morali nasmijati njenoj izjavi, iako je to dvojci muškaraca pričinjavalo napor.
Na vrhu brda,grupica ljudi je gledala kako vjetar odnosi prah posljednje vještice, poklonice sotone .
-Ena dušo, jeste li se smjestile, je li sve u redu?-Jasna je nazvala Enu koja se je sa sinom i Željkom preselila u njihovu kuću.
-Sve je super,teta Jasna! Sutra ste kod mene na ručku. Želim vam zahvaliti za sve,za svu vašu dobrotu.
-Ne brini se, dušo, samo ti uživaj sa svojim sinom.
Ena je kroz prozor promatrala Željku i Svena kako se igraju na dvorištu sa psićem.
Nasmijala se i nazvala Anu.

-Draga,sutra u podne kod mene na ručak,moramo proslaviti useljenje.
-Dolazimo! Ena, imam veliko iznenađenje za tebe,ali čekaj do sutra.
-Nemoj me „klati“, što je sada?
-Sve je ok, ne brini ! Ana se je smješkala u Dinovom naručju dok su joj oči sjale od sreće.

Dan je bio obasjan Suncem. Ruže su se rastvorile ,upijajući u sebe zrake Sunca. Na terasi je bio postavljen stol oko kojeg je sjedila vesela družina. Župnik je sjedio na čelu stola ,on je sada postao redoviti gost Enine družine.
-Društvo, imam jednu malenu objavu, pa vas molim malo tišine.-Ana je ustala i svečano se naklonila.
-Ovako, ja, odnosno mi očekujemo bebu, pa se moramo vjenčati. Želja nam je da nas vi velečasni vjenčate, a vas dvije da mi budete kume.-Ana se obratila Eni i Željki. Dino ima svoj zahtjev, a to prepuštam njemu.
-Ana je već sve objasnila. Ivane, Jasna, volio bih da kao prijatelj mog djeda budete moj kum.
Svi su zapljeskali, a Eni su od sreće krenule suze.

-Sine, dobit ćeš bracu ili seku od tete Ane, imat ćeš se s kime igrati.

Dječak je potrčao k svojoj teti Ani i čvrsto ju zagrlio. –Teta Ana, požuri se roditi, vidiš da bi se Argo igrao! Dječakova molba je izazvala smijeh dok je sunce lagano klizilo prema Zapadu.
KRAJ