Bilo je rano poslijepodne.
Šetajući starom ulicom grada
širio se opojni miris kave
s obližnjih terasa kafića
pomiješan s razlivenim
toplim tonovima što su
neprestano dopirali iz daljine
ljuljajući me prema tom izvoru.
A tamo, pored stuba crkve Sv. Marije,
sunce je obasjalo ženu-djevojčicu
u šorc hlačicama od trapera
i tamnim naočalama na očima
koja je, sjedeći na kamenom podestu,
spretno prstima prebirala
po svom zlatnom saksofonu.

Nekako je osjećala da prolaznici ”ne čuju”
glazbu koju je njena duša pjevala
i samo je blentavo pogledavaju,
al’ ona je u zanosu svirala i svirala
i svojim magičnim jazz izvedbama
budila uspavani grad.
Strasno i uznemirujuće izvodila je pasaže
koji su me ponijeli u plave snove,
pa još i dan-danas, nakon cijelog desetljeća,
osluškujem hoću li negdje iz daljine
čuti disanje tog usamljenog alt-saksofona.