…Ne pronalazim u krugu življenja stazu  što vodi do vrata koja iz  navike otvaram.
Brišem ispucale  usne izgrižene do krvi,  koračam velikim koracima preko prepona okrutnosti, ne izustim psovku, već hladno prolazim  hrbata prepunog udaraca.
Svaki put kad pomaknem tijelo, sljepoćom zagrljena, gurnuta i  bačena u blato uzdižem se uspravno i ne nosim obješena ramena, ne padaju mi na pamet besmislene stvari, niti riječi, jer tamni ogrtač ispleten rukom moje majke me grije i čuva…

Zapuštene misli trgaju ljuske sa sebe i otključavaju stara zaboravljena vrata dok gutam slinu posljednji put, čuvam strpljenje kako se ne bi razlomilo i pomislim, kako bi bilo dobro sekundom vratiti godine, naučiti više nego što sada znam, zagristi crvene jabuke iz košare djetinjstva, osjetiti sitost postojanja…

Hoću li dosegnuti posljednju sliku što se klati na hrđavom čavlu starih zidina, obrisati prašinu, dotaknuti lice, otkriti slijepe kutove sakrivene mom pogledu, sebi u čast  jagodicom prstiju dotaknuti oštricu stakla i na njemu ostaviti trag sazrijevanja, a u uglovima obrušenih zidina tražiti ostatke mladosti, isplakanih suza iz vremena ljubavi u starim rukopisima i prve dodire nevinih usana…

Nije život izgorio na lomači samo ga prati grmljavina, dok munja para nebo u odsjaju starih zidina…