U grmu loze,

ptica, savila je gnijezdo,

nježno ušuškala mlade živote

u mekane perine svoje;

grančicama hrasta i vrbe, sazidala

temelj novog pokoljenja,

temelj nove pernate nade.

U grmu loze,

u tkanju od suhog lišća,

uzdišu gladni kljunovi;

trepere srca za bobicom utješnog zalogaja.

U grmu loze,

gdje trule bobice opadaju

na suhu i ispucanu zemlju,

kojom nije kročila ljudska noga

već grumen vremena,

četiri bisera svom snagom siju.

Crna pera i žuti kljunovi,

utješna su štukatura

vremenom raskrvavljene loze.

U grmu loze,

mlado srce kuca i bije,

srce nade, srce sraslo

s čvrstim temeljima hrasta,

srce ojačano tugom

ovješene vrbe.

U grmu loze,

prhnula su krila nade,

zaječala je pjesma novog pokoljenja

iz pluća gotovo shrvanih

mrtvilom i bijedom.