Ako prihvatimo život kao bezbroj mogućnosti, ako na trenutak gledamo kao na ono što je jedino sada moguće učiniti, učinit ćemo to bez straha, ne misleći na nemogućnost situacije, učinit ćemo to za sebe, za ono što smo već prebrodili i za ono što nas tek čeka. 13. listopada s planinarima Velikog Brda uputila sam se na Velebit. Do podnožja Tulovih Greda došli smo Majstorskom cestom, dogom 41 km koju je po nalogu bečkog dvora sagradio majstor i projektant Josip Kajetan Knežić. Prema legendi radnici su se žalili na nemoguće uvjete probijanja ceste a on ih je pridobio isto tako nemogućom ponudom, ” mjera zlata za mjeru kamena”. I uspio je! Pred nama se pruža široka cesta opasana kamenim zidovima na kojoj se bez problema mogu mimoići automobili.Cesta koja je napravljena kako bi povezala sjever i jug Hrvatske, sada privlači brojne ljubitelje neviđenih ljepota. Vedar je jesenski dan pa putem srećemo grupice  planinara i izletnika koji su se već utaborili u podnožju planine.
Penjući se, ne razmišljam samo o cesti i prirodi u koju sam uronila, već i svojoj tvrdoglavosti, o upornom probijanju svih vrsta zidova, rušenju granica, postavljanju novih ciljeva.
Natopljena životom pred nesvakidašnjim izazovom, moje jučer i moje sada susreću se pokraj velebitskih stijena, pomažući jedno drugom da se dogodi zajedničko sutra, baš onakvo kakvo sam priželjkivala.
Dok se penjem prema odredištu strah prepušta mjesto oprezu, tijelo se prilagođava planinskim stazama. Na pojedinim mjestima dižem se i pridržavam za uže, rukama hvatam udubine i izbočine u stijenama, provlačim kroz kamene labirinte, zatim sam ponovo na nogama, ne zaboravljajući što je ispod mene.
Tek se na vrhu opuštam, sretna što sam uspjela. Pogledom se spuštam niz Majstorsku cestu sve do Masleničkog mosta, mora i Pašmana. Okrećem se prema udolinama i vrhovima velebitskim.
S glavom u oblacima nemoguće je sve vidjeti a ponajmanje ono što je bitno, ali je moguće dohvatiti snove i biti ispunjen njima.

Irena Grubišić-Čabo