Možda ću te trebati
onda kada potonu sve lađe
u lukama životne radosti,
onako gladno ću te trebati
kao kruh blagoslovljen svagdanji,
onako žedno kao kišu rijetko cvijeće pustinje.
Možda ću te trebati
jer već danas trebam te
kao proljetno jutro poj slavuja,
kao cvjetna livada zujanje pčela,
kao grimizno nebo oblačak
kao svibova frula usne razigrane.
Znam sigurno ću te trebati
kad te neću moći dozvati na javi
već samo siluetom u mom snu,
trebati ću tvoju ruku
da osjetim nježnost dodira
da zatreperim kao zrakom miris proljeća.
Znam  napisati ću ti
najtužnije stihove u pjesmama
a ti nećeš biti tu
da ih skrivajući se čitaš
i zajedno sa mnom nemirima skitaš.
Znam uvijek ću te trebati
kad životni nam se raziđu puti
i kada tijelo će samo tvoje dodire osjećati
a um samo sliku tvog lika pamtiti.
O da ,znam uvijek ću te trebati.