Ušli su u službeni terenac. Ika je vožnju rado prepuštala svom partneru. Voljela je kroz staklo promatrati ulice i prolaznike, balkone i fasade. Voljela je zamišljati ljude koji žive iza tih zidova, u tim vrtovima.

“Što znamo, Ika?“ Ninnov glas ju je prenuo iz sanjarenja.

“Ništa, Ninno. Dvoje mladih pronašlo je leš čovjeka nešto iza zadnjih kuća u Zoni.“

Zona nije bilo pravo ime te gradske četvrti. Tako su je nazvali stanovnici kojima se činilo da život u tom dijelu grada predstavlja nešto posebno, nešto što živi uz grad, ali ne pripada gradu, nešto što egzistira, razvija se i raste, ali pravno ne postoji.

Nakon pola sata vožnje stigli su u Zonu. Asfaltiranu cestu zamijenio je makadam pa je automobil poskakivao poput nezauzdanog konja. Prašina se lijepila na vjetrobransko staklo i ulazila kroz otvorene prozore. Provezli su se pored nekoliko novoizgrađenih zgrada čiji su prozori bili redom zatvoreni. Očito su još očekivale svoje kupce. Okoliš oko njih bio je gol. Prodavali su se samo kvadrati i skup pogled na more u daljini.

Razbacane uokolo, skutrile su neke straćare napravljene od lima i prešanih ploča. No, pored njih se nazirao život. Ispred svake takve nastambe bile su poredane nekakve bačve koje su sigurno imale funkciju skupljanja kišnice, u redovima je rasla salata, rajčica i još nekakvo bilje koje Ika u vožnji nije mogla prepoznati. Uz straćare su trčkarale kokoši, ali ni ispred njih nije bilo vidjeti čovjeka.

Sunce je pržilo i sve živo sklonilo se u hladovinu. Dok je do novih zgrada bila dovedena struja, ova mala skrovišta je nisu imala. Bilo je to nekako logično jer ona pravno gledano nisu ni postojala, a nisu postojali ni ljudi koji su ih naseljavali. Živjeli su tu na rubu grada, na rubu života.

Ika je uvijek žalila malu, musavu, zapuštenu djecu koja su svijet gledala široko otvorenim očima, nesvjesna da im je život podario netko tko ih je već rođenjem osudio na neimaštinu i nevolju.

Nakon tristotinjak metara vožnje usred ničega, ugledali su forenzičku ekipu. Ljudi su stajali pred nekakvom niskom, nevelikom građevinom izgrađenom od cementa. Bila je u obliku pravokutnika sa željeznim vratima i djelomično daskama zakucanim prozorima, ravnoga krova. Vjerojatno je nekome služila kao skladište.

Uz građevinu širio je svoje grane visoki orah, ali je cijeli okoliš uzurpirala kupina čiji su se plodovi tek počeli zametati. Usred te negostoljubive divljine još je sa zakašnjenjem cvjetala forzicija kao da prkosi vremenu i godišnjem dobu. Ika je na njoj nekoliko trenutaka zadržala pogled upućujući joj misao:

–Tako si lijepa i vedra, malo Sunce usred ničega-a zatim je pozdravila patologa i ekipu kriminalističkih tehničara koji su je čekali kako bi mogli početi potragu za kojekakvim materijalnim uzorcima, koji bi mogli postati materijalni dokazi.

Jedan je kriminalistički tehničar trakama ogradio poprište dok ga je drugi slikao iz raznih uglova.

U blizini zgrade ležao je čovjek. Lice mu Ika nije mogla vidjeti jer je ležao na trbuhu, a desna mu je ruka bila čudno iskrivljena iznad glave kao da se na taj način želio zaštititi.

“Marine, jesi li slikao čovjeka?“ povikala je, a kada je Marin, pjegavi, riđokosi mladić potvrdio pokretom glave, dala je znak doktoru da leš može okrenuti.

S forenzičkim patologom Pavlom često je surađivala. Bio je on čovjek u godinama koje nazivaju najboljima. Dakle, prevalio je četrdeset petu, atletski građen, gibak i snažan, nije mnogo govorio, a Iki se sviđao jer je svom poslu pristupao odgovorno i s poštovanjem prema pokojnima. Nikada Ika na njemu nije primijetila znak nervoze ili nekog grubog postupka. O sebi, baš kao i Ika, nikada nije govorio. Znala je da je sretno oženjen, da mu jedan sin studira medicinu u Zagrebu i to je bilo sve.

Čovjek, koji je sada ležao na leđima, ruke prelomljene u laktu i sklonjene iza glave, bio je visok i krupan. Ne bi se moglo reći da je debeo, ali oko struka mu se nakupilo dosta sala koje se sada razlilo na bokove. Lice je djelovalo groteskno jer su mu oči bile širom otvorene, a puna su se usta iskrivila u nekom čudnom grču. Razjapljena. Na dijelu lica koje je ležalo nagnuto prema zemlji Ika je primijetila mrtvačke pjege pa je pomislila da je smrt nastupila prije jednog do dva dana, a patolog je, kao da joj je pročitao misli, primijetio:“Vrijeme je izrazito vruće i suho pa postmortalne promjene treba uzeti s velikom rezervom. Vjerojatno je ubijen jučer u jutarnjim satima, ili čak kasno navečer u srijedu. No, to trebate uzeti s velikom rezervom. Znat ćemo tek kada ga podrobno pregledam.“

Da je čovjek ubijen, nije bilo sumnje. Njegova skupocjena svilena košulja bila je natopljena krvlju koja je djelomično zaprljala lanene, po mjeri krojene hlače. Šake nepoznatog bile su krupne, ali mekane, glatke, nenavikle na fizički rad. Na desnoj strani vrata Ika je uočila modru ogrebotinu pa je upitala Pavla što o tome misli.

“Ne mislim još ništa“, odgovorio je Pavle. “Preuranjeno je donositi bilo kakve zaključke. No, ako baš inzistirate mogu reći da je rana najvjerojatnije nastala nakon mrtvačke okorjelosti trganjem lančića, koji je žrtva nosila oko vrata.“

Patolog se okrenuo i posvetio svome poslu.

Cijelo vrijeme razmjene prvih utisaka, Marin je neumorno snimao, a Ninno je u sve većim krugovima obilazio poprište. Po svemu se vidjelo da su uigrana ekipa i da se razumiju bez mnogo riječi.

Ninnova potraga urodila je plodom. Iza grma forzicije pronašao je novčanik koji je donio Iki držeći ga za rub rukom u rukavici, dok je od Marina uzeo upravo izrađenu fotografiju ubijenog. Na fotografiji je čovjek izgledao pomalo čudno, ali se nije moglo pretpostaviti da je mrtav.

Ika je otvorila novčanik u kojem su se nalazili samo dokumenti.

“Da, teško je zamisliti da bi gospodin došao ovdje potpuno bez novaca. Osim toga, kako je ovamo dospio? Nigdje mu nema automobila, a očito je da se nije spustio padobranom. Stanuje u otmjenom dijelu grada, daleko od Zone.“ Pokazala je Ninnu osobnu kartu nepoznatog, a Ninno ju je zajedno s novčanikom zatvorio u prozirnu vrećicu za dokaze.

U tom trenutku stigla su ambulantna kola s ekipom koja je uskoro uklonila leš.

„Kada ga podrobnije pogledam, možda ću ti moći reći više.“, napomenuo je Pavle i odvezao se s ekipom. Dolaskom na poprište Ika je zadužila dva policajca da ispitaju ljude u okolnim straćarama i znala je da će njihov obilazak sigurno trajati cijeli dan.

Tada se sjetila mladog para koji je otkrio leš, a koji je cijelo vrijeme sjedio zagrljen u hladu oraha. Djevojka je bila vidno uzbuđena i još je drhtala. Mladić je bio mirniji pa je uglavnom on odgovarao na Ninnova pitanja.

Ninno je zapisao njihove podatke. Ispostavilo se da su mladi ljudi studenti, Petra Vilin i Dejan Varagin koji su ovuda šetali i nabasali na mrtvaca. Ništa nisu dirali, nego su pozvali policiju.

Ika im je dozvolila da se udalje što su oni vrlo rado i brzo učinili.

Ika i Ninno su na trenutak sjeli na dva oveća kamena ispod bora. Oboje su bili gladni, žedni i oznojeni jer osim nekoliko zalogaja u Giuseppeovoj gostionici nisu ništa jeli. Ika je iz torbe izvukla malu staklenu bocu s vodom koja se već bila ugrijala, ali sada su s radošću podijelili dragocjenu tekućinu.

Sunce se već popelo visoko i Ika je gotovo sa čuđenjem zaključila da se ovdje nalaze više od dva sata.

„Što misliš, Ninno?“

Nino je otpio gutljaj iz boce i vratio je Iki: “Markan Šarin, pedeset pet godina. Živi u otmjenom dijelu grada, djeluje njegovano, ali nekako…“

Dok je Ninno tražio pogodnu riječ, Ika je dodala:

“Nezgrapno.“

„Da, nezgrapno“, nastavio je Ninno. “Nitko nije prijavio njegov nestanak. Možda živi sam. Ali što je radio tako daleko od kuće? I gdje mu je automobil? Ovamo ne voze autobusi.“

“Možda je došao taxijem“, razmišljala je Ika glasno,“ a možda se dovezao zajedno sa svojim ubojicom.“

Neko su vrijeme šutjeli, a onda je Ninno nastavio: “Revolver nismo pronašli.“

U tom se trenutku kraj njih zaustavio crni SUV podižući oblak prašine. Iz vozila je izašao Egon, srdačno pozdravio Ninna i zagrlio Iku podižući je u zrak.

“Gdje si, curo, jedva sam vas pronašao ovdje.“

Pogledom svojih bistrih, plavih očiju promotrio je okoliš i odmah uočio trake koje su još označavale poprište.

“Što se ovdje dogodilo?“ upitno je podigao obrve.

“Još ne znamo“, Ninno je slegnuo ramenima.

“A ti?“ upitala je Ika. “Zar nisi dobio moju poruku?“

„Jesam, Ika, dobio sam je, ali morao sam te vidjeti. Pa cijeli tjedan živim za naš susret.“

Te je riječi izgovorio tiše jer su one bile namijenjene samo Ikinim ušima i jer mu je bio neugodno pokazivati nježnost pred Ninnom koji se udaljio nekoliko metara, praveći se da nešto traži.

Dogovorili su se da će se maknuti sa žarkog sunca i krenuti kući, dok će Ninno otići na adresu ubijenog kako bi doznali o kome se zapravo radi.

„Ika, odvest ću te na jedno svježe mjesto, ako je otvoreno.“

To svježe mjesto bila je crkvica koju je Egon datirao negdje u 13. stoljeće i odmah počeo Iki tumačiti kako je ona primjer skladnog dograđivanja različitim stilovima. Ika ga je slušala s pola uha, ali se prepustila blaženoj svježini kojom ih je crkvica dočekala.

U sebi se nasmijala Egonovoj gesti pri ulasku u crkvu. Podigao je dva prsta do sljepoočice kao da dotiče zamišljeni šešir i blago se naklonio.

„Egone, tebe zanima samo graditeljstvo i likovna umjetnost. To je okruženje u kojem se najradije krećeš.“

„Da, Ika, obožavam boraviti u prostorima koje su izgradile umjetnikove ruke unazad mnogih stoljeća. Takvi nas prostori povezuju vertikalom vremena i meni se ponekad čini da će ovog časa proći ovom dvoranom neki stari graditelj, kipar ili slikar u nekom staromodnom kostimu.“

„A Bog? Što je s Bogom? I koga si onako mangupski pozdravio kada smo ulazili?“

Egon se nasmiješio i tiho objasnio: “Isusa uvijek pozdravim. On mi neće zamjeriti jer bio je faca u svome dobu, a bio bi i u našem. To je tip kojeg poštujem, ali ne bih volio doživjeti njegovu sudbinu. Previše je to teško.“

„Egone, ti ne vjeruješ u Boga?“ pitala je Ika izravno.

Egon ju je upitno pogledao, a zatim pokušao objasniti:„Ne vjerujem u Boga kao u posebnu svijest koja nas motri i mjeri naše zasluge i grijehe, koja nagrađuje dobre, a kažnjava zle. Vjerujem u Boga kao u zajedničku svijest svih nas, svih bića koja imaju dušu pa tu zajedničku svijest možeš uvjetno nazvati i bogom.“

„Objasni mi to malo“, zamolila je Ika.

„Mislim da je cijeli Svemir posljedica jednog ogromnog uma, jedne ogromne, moćne svijesti čiji smo mi dijelovi. Otrgnuti od nje prolazimo razne živote u kojima smo potpuno samostalni u odlučivanju, u poimanju Dobra i Zla. Na kraju svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Mi sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te svijesti. Sve je to u nama, sve to egzistira i ne može se zanemariti. Zato, kada ljudi prozivaju Boga zbog neke grozote, trebaju znati da nije to učinio on, da jedino oni, kao njegovi dijelovi mogu odlučiti i jedino oni snose zasluge i kaznu, jer oni su On.“

„Nije li ta tvoja teorija malo bogohulna?“ nije Ika odoljela, a da ga ne pecne.

„Nije. Ona samo kaže da smo svi nastali iz istog božjeg izvora i da se svi vraćamo istome ušću. Ona objašnjava i one jednostavne poruke; ljubi bližnjega svoga i svi su ljudi braća. Koliko mi poštujemo ideju Dobra, toliko će dobra biti i kuća u kojoj živimo i Svijest kojoj se vraćamo i iz koje ćemo nanovo poteći.“

„Ako se rađamo sa zlom u sebi, onda čovjek ne snosi krivicu za svoje grijehe?“ aludirala je Ika na protekli događaj.

„Krivo postavljaš stvari. Svi se rađamo s klicama Dobra i Zla i upravo smo zato sami odgovorni za svoje postupke. Taj start u život nam je zajednički. Jezik, kultura, zajednička povijest, svjetonazor je ono po čemu se razlikujemo.“

Zagrlio je Iku i neko su vrijeme sjedili u tišini prepuštajući svoje misli nekim vječnim stvarima.

.

https://webknjizara.hr/index.php?page=shop.product_details&category_id=4&flypage=flypage.tpl&product_id=509&vmcchk=1&option=com_virtuemart&Itemid=28