Cvijeće je divno,
cvijeće mirisno,
cvijeće koje najavljuje pramaljeće.

Jorgovanić uzdiže poeziju do novog proljeća, romantičarskog i fantastičnog proljeća  u književnom stvaralaštvu. Njegovo osobno nadahnuće kroz osjećaj samoće, odbačenosti i otuđenosti čini ga prorokom jedne nove dimenzije stvaralaštva, dimenzije romantičarskog monoteizma odnosno suprotstavljanja sebe kao pojedinca bez jakog i stalnog uporišta nasuprot silama mnogo jačim od njegove snage.

Dalje! Dalje! Nigdje pristaništa
Jadnomu bjeguncu utočišta
Nigdje, a da skloni svoje čelo;
I sve trnje, što po svijetu klije,
Ko da klije, dok se ne urije
U njegovo izmučeno tijelo.

[R. Jorgovanić – Prorok]

Motiv samoće proteže se kroz poetski opus u većini pjesama kojima stvara zamjetan odmak u iracionalno, tajanstveno i  sjenovito, ali taj  opus samoće proteže se i kroz pripovijetke.

Gondolijer će zastrt lađu,
Sami ćemo biti tuj,
Da nas strave ne obađu; –
Amor zove… čuj te čuj!…

[R. Jorgovanić – V Na gondoli]

Deklaracija i ustoličenje njegovog romantizma u realizmu i realizma u romantizmu  nalikuje na miješanje zbiljskog i  imaginarnog. U trenutku se čini da je to imaginarno povezano s romantičarskim odstupanjem od  realnog svijeta dok realistično znači realno, prizemno i činjenično opisujuće kao svakodnevni život, svakodnevna rutina i svakodnevna crvotočina. Jorgovanić jako dobro manipulira kontekstom i  simbolizmom koristeći poeziju kao buđenje, ali ne buđenje nacionalne svijesti nego buđenje u smislu veoma emotivne i realističke pripovjedne usmjerenosti.

Od umora zamro je svijet,

Sve tiho, tiho sni;

O slavlji sniva ružin cvijet,

A ja o Mariji.

[R. Jorgovanić – Spominjanje]

I njegovo stvaralaštvo doista je zatočeno između dva razdoblja, između preporodnog i postpreporodnog kao sjena neke kulturne novine koja počiva u hladu svojih uspješnica. Sjenoviti tip poezije kroz koju se trudi prikazati subjektivna stanja te duševni svijet koji je toliko nepomirljiv u životu malog i svakidašnjeg čovjeka.

Siroče ostadoh u svijetu tada,

Ko izgubljeno dijete usred tame:

Bar, dušo, ti spomeni mene kada,

Da znadem, da još netko mari za me!

[R. Jorgovanić – Molba]

Romantika, tajanstvo, česti nesporazumi u strukturi i bolne suprotnosti dovode do razmišljanja da se radi o lirskom enfromelu sintetiziranih različitih stilskih postupaka.

Vi modre oči, more ste,

Što tajno krije dražest mnogu,

U vas se topim navijeke,

Utopit nikad se ne mogu

[R. Jorgovanić – Uspomene]

Svoje radnje  i događanja smješta u transcendentno i snovito blještavilo uslijed tihe, drijemajuće noći. Opet s  druge strane svoje radnje sprema u konkretne akcije kroz koje dokazuje svoj polivalentan duh ispražnjen u originalnoj poeziji kojom premošćuje knjižene epohe stoički držeći teret težine zemaljskog.

Sve kap po kap iz rana teče

Nabujale životom žarke krvi,

I koli gođer ljuto peče,

Sve kap po kap iz rana teče

Na jad me spominjući prvi.

[R. Jorgovanić – U tihoj drijemajućoj noći]

Poetološki izričaj romantizma  iznjedrio je snivanje o jednom mostu, jednom carstvu koje spaja, a ne razjedinjuje, carstvu koje cijeni romantičarsku tradiciju individualizma nadahnutog pojedinca koji „mora“, potaknut vlastitim porivima duha, pisati u skladu za zahtjevima snažnog osobnog doživljaja.

I tamo vidjeh prijestol savit

Od svakojakih krasnih nada

I na njem glave oborene

Mladića žalosna od jada.

 

Izdajstvo! kriknuh. Tko je smio

U moje carstvo saći? – Time

Ti šapnu tiho: “Šuti, car je,

A Rikard prvi mu je ime.”

[R. Jorgovanić – Ja snivah…]

Taj osobiti čovjek kao životnu zadaću zadaje si izradu slike čudesnog uskrsnuća rušeći logičku kauzalnost dekoracijom zbiljskog i imaginarnog konstituirajući koncept moderne književnosti.