Odakle proistječe ljudska destruktivnost? Što je to što čovjeka navodi da bude destruktivan tiranin, da muči druge i uživa u svom tom mučenju i okrutnosti? U povijesti ljudskog roda vidljivo je u kojoj mjeri je čovjekova okrutnost oblikovala njega samoga i društvo u kojem živi, koliko je ljudi poginulo i stradalo upravo zbog destruktivne naravi čovjeka, koliko je čovječanstvo propatilo zbog uzajamnog nanošenja boli i oduzimanja života. A zbog čega? Tko je krivac? Stvoritelj!?
Otuđenost čovjeka je najveći krivac za njegovu narav, otuđenost koja proizlazi iz raznih zidova ograničenja na koje je čovjek (većim dijelom životinja) naletio i sudario se. Čovjek je bačen u vatru, u kruti svijet izvrnutih vrijednosti i krutih prirodnih zakona opstanka (samo najjači preživljavaju), njemu neprirodnih karakteristika, neprijateljski svijet koji je na njega vrebao kao predator. Čovjek je bio lovina, nemoćan i ograničen. Dijelom uplašena životinja, on se bojao, strepio pred nepoznatim. Nepoznavanje okrutnog okoliša,  neprilagođenog i nesavršenog svijeta, čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti koje su produkt njegovog bolnog odnosa s prirodom. Taj bolan odnos je suma svih čovjekovih strepnji, strahova i nemoći da se suprotstavi ćudima prirode. Frustriran zbog nemoći da se suprotstavi svijetu, da prevlada sve te granice njemu „nemogućeg“, a u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je nije u stanju objektivno prevladati, osjeća potrebu za vlastitim mogućnostima realizacije. Jedini odgovor na mogućnost vlastite realizacije je bila destrukcija, izjednačavanje snaga kopljem i očnjakom. Čovjek se pokušavao osloboditi svih tih nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti.

Nepogodnosti su predstavljali svi neprihvatljivi oblici prirodne okrutnosti koji su prijetili golom životu ranog čovjeka i egzistenciji vrste. Poučen iskustvom straha i primjerom hladnokrvnog funkcioniranja mehanizama maćehe prirode i njenih zakona, njezinom okrutnošću, čovjek postaje grabežljiva životinja i sve kasnije civilizacije duguju svoje postojanje prilagođenoj grabežljivosti koju je razvio prvi čovjek, krvoločni Australopithecus na prostorima južne Afrike.

Čovjek kao grabežljiva životinja posjeduje psihologiju zvijeri, psihologiju koja glasi: ubij ili ćeš biti ubijen! To ga je poučila maćeha priroda. Potpuna predanost nagonima i animalnoj strani čovjeka, dala je čovjeku mogućnost da preživi, da se suprotstavi zakonima prirode, da lakše prevlada sva objektivna ograničenja stvarnog svijeta, da lakše prevlada sav taj pritisak osobne nemoći i frustraciju.

Destruktivna narav, neprijateljski (defenzivni) stav, ubijanje, mučenje i okrutnosti, u čovjeku su jačali samopouzdanje i njegovu subjektivnu moć, sigurnost u ionako nesigurnim uvjetima svijeta, čija je nesavršenost rezultat nespretnih ruku Stvoritelja. Destrukcija je izravna posljedica brojnih frustracija i depresija izazvanih bivanjem u neprilagođenoj i nemilosrdnoj okolini, gdje je čovjeka stoljećima ranjavala krutost, ravnodušnost i nesavršenost zemaljske kugle prema kojoj je razvio strah i divljačku želju za osvetom. U tom je trenutku čovjek ostvario puni potencijal kainističkih težnji da razvije poseban arsenal tehnika i oblika oružja i oruđa koji će mu omogućiti da se suprotstavi i osveti mračnoj viziji svijeta i  morbidnosti koju donosi ta vizija.

Čovjek je stoga primoran prihvatiti negativan dio svoje Kainske ličnosti i postati neurotičan i psihotičan u stalnom konfliktu sa svijetom i sa samim sobom. Svoju tisućljetnu borbu s frustracijama i očajem, koje mu nanosi ravnodušnost prirode, sveo je na ugrožavanje i ranjavanje vlastite vrste i destruktivna je narav puni izraz dobila, osobito u politici i diplomaciji, gdje se „Kain“ najčešće predstavlja pod maskom prijateljstva i zabrinutosti za mir u svijetu.

Čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obličju koji mu najviše pogoduje. No ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu s prirodom, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna. Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi, što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim iz stvarnog prevladavanja čovjekove nemoći u prirodi. Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu najviše pogoduju, međutim, takva određenja su otuđena od svoje objektivne biti.

Čovjek je zapao u bunilo, u groznicu; zbog straha od nepoznatog, zbog postnatalne traume počeo je intenzivno  koristiti prirodne mehanizme obrane: maštu, koja je smanjivala njegovo nervno opterećenje i unutarnju napetost. U trenutku kada je prestao prihvaćati objektivnu stvarnost, koja je za njega bila premoćna i neobuhvatna njegovom nesavršenom umu, definirao je iluziju, otuđenu formaciju koja mu je davala isto takvu otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima i pritom stvorila otuđen odnos prema prirodi, prema moćima prirode, otuđeno emotivno stanje, otuđene potrebe, otuđeno djelovanje. Čovjek je zbog straha i životinjskog osjećaja nesigurnosti postao tiranin. Pokušavao je na neki način opravdati svoju moć i snagu, svoju veličinu.

No frustriran i pobijeđen spoznajom koliko je svijet oko njega velik, opasan, krut i nemilosrdan, kako nije u mogućnosti prihvatiti ograničenja vlastite prirode, odao se otuđenosti i formirao subjektivnu svijest koja je razvila subjektivno otuđeno znanje te formu subjektivnog načina življenja. Čovjek, malen i neznatan u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti. Strah i nemoć natjerali su ga da uzme u ruke koplje i potvrdi svoju moć, svoju veličinu. On nije bio u stanju povezati i stvoriti pravilan i balansiran odnos objektivnosti i subjektivnosti (prihvatiti vlastitu nemoć i slabost te naučiti živjeti s tim, prilagođavajući svoju subjektivnu utjehu i iluziju življenja u objektivnoj stvarnosti). On je bio previše frustriran da bi mogao racionalno djelovati i mučen spoznajom kako je malen i neznatan u svijetu gdje je sve limitirano. Čovjek je djelovao nagonski, nagonom za održanjem vrste, za preživljavanjem, za stvaranjem sigurnosti. Iz tog živinskog straha pribjegao je brzopoteznom rješenju: destrukciji i devastiranju. One su ga rješavale pritiska i napetosti, imponirale njegovoj moći i akreditirale ga kao grabežljivca, a ne lovinu. Postnatalna trauma izazvana boravkom u nesavršenom svijetu, natjerala ga je da odgovore traži silovito i žestoko, gnjevom i pesnicom. Zašto je čovjek devastirao prirodu i vlastitu vrstu? Zato što je generacijama bio frustriran i mučen strahom od neprijatelja. Naravno, ovakva reakcija je prirodna nakon proživljene traume i frustracije. Poznato je da visoki stupanj frustracije tjera čovjeka u otuđenje i očaj, oblikuje razinu gnjeva, mržnje i bijesa te da se takav čovjek želi osvetiti i potvrditi svoju moć. Čovjek se nalazio zavezan u vreći bez svjetla i morao je pronaći put prema van. Budući da nije uspio razvezati čvor konopca objektivnosti kojim je bila zavezana vreća (budući da je bio toliko frustriran da nije uspio shvatiti i razumjeti svoju nemoć te je prihvatiti kao takvu i naučiti živjeti s tim ), on ju je rasparao kamenim nožem otuđenja i vlastite subjektivne formacije. Njegov zaštitni mehanizam (mašta), davao mu je snage da se suprotstavi i osveti. Osveta ne bi mogla biti dovoljno jaka da se u dlakavom tijelu majmuna s dušom nije krio gnjev, bijes, mržnja i agresija. Čovjek se želio osvetiti maćehi prirodi i pokazati joj očnjake.

Gajio je nagone zvijeri, psihologiju ubijanja, lova i okrutnosti. On je smatrao kako će jedino tako egzistirati i ostvariti svoju moć nasuprot prirodnim ograničenjima. On je mislio da se s rogatima može bosti, da se vraća oko za oko, zub za zub. On se već tisućama godina želi osvetiti ovom svijetu i onome koji ga je ostavio da pati i čami u mraku nesavršenstva tako da je njegova destruktivnost postala navika koja se jednostavno podrazumijeva kao zdrava formacija koju prihvaća svaki novorođeni član zajednice. Čovjek je razvio princip i metodu djelovanja koja je pandan prirodnim hladnokrvnim i beskrupuloznim zakonima opstanka i preživljavanja. Razvio je destruktivnu narav koja mu je obećavala sigurnost i opstanak. Jedino u njoj, vidio je pravdu i obećanu slobodu. On je žudio da pobijedi sva ograničenja svijeta; on je žudio za osvetom. Destruktivna narav je očekivana reakcija na frustraciju koja je čovjeka zadesila u nesavršenom i neprilagođenom svijetu. Nusprodukt svake frustracije je gnjev, mržnja, agresija i želja za osvetom.

Ako čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći, tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i podcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost, a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi, što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć, daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepogodnosti. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak. Bilo je i za očekivati takvu reakciju frustriranog čovjeka koji se našao u neprilagođenom i nesavršenom svijetu.

Kada je čovjek frustriran, njegova priroda nije u stanju podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti.

Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Isto kao što prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogodnosti. Svijet je iskrivio čovjeka neprilagođen i nesavršen svijet, stvoren drhtavom i nespretnom rukom Stvoritelja koja je izravno iskrivila čovjekovu narav i učinila ga destruktivnim. No ta destruktivnost nije stala. Čovjek je postao i autodestruktivan, uništavač vlastite vrste, tiranin i despot.

Generalno gledano, čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ako izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Čovjek nije mogao pronaći svoje mjesto u prirodi, kutak u kojem bi se osjećao sigurno i moćno. Malen majmun s dušom pod pritiskom frustracija, koje mu je nanio sam Stvoritelj nesavršenog svijeta, nije znao  je li njegovo mjesto na grani ili tlu. I dok se koprcao po mraku zavezane vreće, smišljao je osvetu, rashuktao bijes, agresiju, mržnju i gnjev. I takav se jednog dana usudio izaći iz vreće i devastirati svijet oko sebe i vlastitu vrstu. Čovjek nikada nije toliko destruktivan kao u trenutku kada je povrijeđena njegova ljudska veličina, uzdrmano njegovo mjesto u svijetu, poljuljana njegova sigurnost.

A na sve je to naišao u trenutku kada je kročio preko praga nesavršenog svijeta u kojem spoznaje samo bol, strah i nemoć. Destruktivnost je stoga čovjekovo prirođeno stanje jer je u njemu godinama, stoljećima, tisućama godina živio, djelovao i borio se za egzistenciju. Da bi preživio, morao je razviti destruktivnost i grabežljivost.

Ergo: Strepeći pred opasnostima svijeta u kojem se našao, čovjek je djelovao kao uplašena životinja; on je napadao i razarao, bojeći se za živu egzistenciju, strahujući za sigurnost, za mjesto u predatorskoj okolini. Čovjek je po prirodi postao despot, destruktivan za vlastitu vrstu i svijet oko sebe. Za takvu njegovu reakciju zaslužna je postnatalna trauma izazvana grubim i nesavršenim svijetom koji se obrušio na njega kao jastreb.

Čovjek nije imao tutora koji bi ga usmjeravao i vodio; on je sam pod pritiskom brojnih frustracija morao živjeti i djelovati, životariti i egzistirati. Destruktivna narav čovjeka izazvana je postnatalnom traumom i kao takva postaje sastavni dio njegove svakodnevice, svakodnevne borbe s osvetoljubivom i grubom maćehom prirodom.