(Idealistička stremljenja jednog slatko-kičastog  idioma)

U osvitu svojeg nepomirljivog ja Zvonko Milković kao doktor prava, odvjetnik, novinar, književnik, zapravo se najviše istaknuo kao pjesnik po vokaciji i životnoj struji. Upravo ta glavna i neprikosnovena sila kojom je iscrtavao ideale života polako je inficirala slojeve tkiva vrlo slojevitog  urbanog ratnika, novosimbolističkog sijača i sanjača transcendencije zavičajnog pejzaža, seoskog krajolika, porodičnog ishodišta spiritualizirane materije.

Urbani pjesnik, semantičko, poetički i tematski ostao je vjeran motivima zavičajnog idioma. Iako bi se u prvu ruku reklo da je Zvonko Milković zavičajni autor, to jest pjesnik kajkavskog idioma, ne može se osporiti činjenica da je pisao i na standardnom jeziku. Načelno gledajući Milković se ostvario na kajkavskom pjesništvu, ali nesumnjivo više značajan ili veći dio svojeg pjesničkog stvaralaštva prenio je  na standardni jezik. Time se otvara paradoksalno pitanje, je li doista Milković bio zavičajni „ftič“ ili ipak urbani ratnik betona i asfalta. No ipak taj dio njegovog stvaralaštva na kajkavskom jeziku drugačiji je od tradicije pisanja na standardnom jeziku. Motivski i tematski podređen i vjeran kajkavskim motivima vezanim uz  zavičajni areal on i u standardnom jeziku dokazuje premoć terena za kajkavski idiom. Motivi vinograda, voćnjaka, šuma, livada, varaždinskog krajolika glavne su odrednice Milkovićeve poezije. Jasno je da je njegovo pjesništvo na standardu jezično, motivski i tematski ono pravo „kajkavsko“.

               Vjetar

Ušutimo posve, ušutimo sada,
Jer vani vjetar plače.
Čuješ li, dijete, tihi jecaj,
Kad dune malo jače?

Taj vjetar je sanjar, i kiša kad pada
Za tihih, rujnih dana,
Tad i on tihu suzu roni
I svira usred grana.

U naše se duše sakrila tuga;
Polako se prozori mrače.
Nasloni bliže glavicu amo,
Jer vani vjetar plače.

Njegova opčinjenost prirodom i krajolikom u koji je idealistički stremio utjecala je i na pjesničke zanose kojima je stvarao dugačku povijest zavičajnog pjesništva.  Pjesnik blagosti i smirenosti koji pribježe rustikalnosti jer u njoj nalazi pribježište udaljen od svijeta aktualnosti i društvene dinamike, zapravo bježi od društvene nesreće rođene u najmračnijim zakutcima urbanističke zvjeradi.

Totalno pobožanstvenje krajolika, zavičajnog pejzaža Milkovićeva lirika transformira svaki pa i najmanji seoski kutak u generičku oazu, u odmaknuće od stalno rastuće društvene nesreće. Milković neprestano pribjegava estetičkoj punini koja oslikava jedinstvenu scenu idealističke stvarnosti. Samoća i kontemplacija u kojoj se nalazi poetika zavičajnog autora trebaju izliječiti strahove pred mogućim nasrtajima koji bi ranili puninu bića kao generičkoga i duhovnoga središta.

Stimulacija krajolikom, godišnjim dobima, seoskim proštenjima, vjerskim obredima dovodi do same srži smisla pjesnikovog stvaralaštva, a to je ustrojavanje snažne veze čovjeka i prirode, kompletnost bića i zavičaja, povijesti i tradicije jednog vrlo čvrstog, konstitutivnog  i  kohezivnog određenja bitka.

Takva lirska intervencija nalazi podlogu u kajkavskom kulturnom i antropološkom biću. Sva ta pitomost, blagost  i neprenagljenost govore o Milkovićevoj skrivenoj ljubavi prema selu, osjećaju starinskog i patrijarhalnog života. Svojevrsni intimizam u liričnom izričaju pjesnika ocrtava kao figuru jednostavnosti, ali i figuru slojevitog ontološkog određenja bića.

Rame uz rame s velikanima dijalektalne poezije (čakavskom, Gervais; kajkavskom, Galović) i tradicionalne poezije (Matoševa škola) Milković čvrsto stremi u idealizacijsko tako dugo dok se ne ostvari u nekom raju transcendencije i ontološkim konstantama bitka.