Zbirka „Potres mozga“ zbirka je vrlo kratkih proznih formi čija je esencijalna bit ono što danas zovemo „Štivo dinamičnog i ubrzanog života“, brzo čitljivo, jasno i dohvatljivo. Upravo ta kratko skrojena esencijalna čistoća priča, rezultat je kroničnog rađanja u trenucima između dva putovanja: od kuće na posao, s posla kući  ili putovanja na neki simpozij, kongres, konferenciju. Kratkoća i ukalupljenost u samo šest rečenica pričama daje jedinstvenost i individualnost. Priče naprosto crpe esencijalnu bit iz stvarnog života ili nenametnutih te očitih, ali prešutnih životnih događaja i situacija. Karakter priča ponekad nadilazi realno nadrealnim prikazom ispričanih priča te eksplicitnim  zaključkom koji pričama daju izgled arhetipskih i svevremenih Ezopovih basni. Ispričane priče teku poput rijeka ponornica, čas pričaju o stvarnom događaju, čas o događaju rođenom iz kolijevke neistraženih ponora podsvijesti.

Osebujnost i originalnost, kratkoća i upregnutost u jaram šest rečenica priče uzdiže na pijedestal lirsko prozaičnog štiva. Moglo bi se reći da je sadržaj ove zbirke spjev jednog slijepog Homera koji je iz dubine mraka svoje sljepoće ispjevao najznakovitiju sadržajnu himnu protresenog ludila ovih zemaljskih kulisa. Ako je slijepac ispjevao himan iz svojeg mraka, onda je ove priče također pisao jedan potpuno gluh Beethowen koji je u potpunoj gluhoći napisao najglasniji i najsrčaniji ton onog nečeg što izostaje u praznini i površnosti ovog svemira. Priče  svojim posebnim i dosad neuobičajenim tonom nalikuju na neke nove basne nastale u izmijenjenom stanju svijesti prilikom brojnih kontuzija i trauma glave udarcima stvarnosti pod kojima se razvija potres mozga.

Da je zmaj umjesto vatre rigao priče, onda bi to izgledalo ovako: