Pisati i napisati nije samo čin proste ruke ili navike uvježbanog mehanizma ljudskog tijela. Potreba za izražavanjem u jeku pisane riječi proistječe iz nekih viših sfera čovjeka oslobođenog primarnih potreba bivanja i života u svijetu grubog materijalizma.

Često puta ljudi kolabiraju pred aktivnostima za ispunjenje uvjeta svakodnevnog bivanja i osnovne životne egzistencije. Život propet rokovima, obvezama, svakodnevnim zadaćama, kao da stvaralaštvo čini nemogućim činom i potrebom.

Stvaramo li doista oslobođeni svih tih „problema“ pred egzistencijalnim bivanjem na ovom planetu onako izolirani i potpuno posvećeni problemu, misli, emociji? Postoji li upravo takvo prostor-vrijeme koje dopušta skok u jedan prazan džep linearnog kretanja vremena posvećen samo pisanju?  Potreba da čovjek ostvari osnovnu životnu egzistenciju jednako je bitna kao i potreba za izražavanjem i stvaranjem kroz više sfere ljudskog duha. Duh i psiha pate zbog skučenosti prostora svedenog isključivo na bavljenje osnovnim životnim potrebama čovjeka.

Potreba za literarnim stvaralaštvom potreba je za oslobađanjem viših sfera unutarnje egzistencijalne stvarnosti stvorene paralelno s fizičkim i materijalnim. Može li posvećenost pisanju biti isključivo odjeljiva od čovjekove svakodnevne borbe za ispunjenjem osnovna egzistencije? Može li čovjek doista stvarati zbog neke svoje intimne potrebe za oslobađanjem duha i psihe ostajući sigurno uglavljen u džep linearnog kretanja vremena i prostora u kojem ne bruji zbivanje i stalno događanje?

Možda. Ali čovjek kao biće materijalnog svijeta treba motivaciju, pokretač da tijelo oživi duh. Bez pritisaka i opterećenja ne bi bilo ničeg.  Dokaz su radovi onih koji propeti trenucima teškoća i tegoba, raznih životnih iskustava, odnosa sreće i sjete, istresu najbolje stihove i najbolje rečenice koje su ikada živjele svoju stvarnost izvan granica „nestvarnog“ neopredmećenog uma u svijetu grubog materijalizma gdje je postanak svake „nestvarnosti“ potrebno dokazivati materijalnim, fizičkim medijem.

Uglavljeni u treći kamenčić od sunca u svijetu gustog materijalizma doista moramo dokazivati svoju „nestvarnost“ sredstvima fizičke materije.  Literarno stvaranje nije stvar izolacije i bijega od vlastitog uma i prožimajućeg postojanja te bivanja u fizičkom svijetu, već opredmećenje nastalog iz odnosa svakodnevnog  ostvarenja egzistencijalnih uvjeta usred kojih ljudski duh oslobađa  najvrjedniji žar svog plamena. Stvarati znači živjeti. Najljepši stihovi i rečenice upravo nastaju iz suodnosa impresije i ekspresije, odnosa onog što čovjek upije pod pritiskom egzistencije i iskustava te onog što naposlijetku daje usred svih tih pobuda. Duh izdiše eshatološkim dahom kada je stjeran u kut, obavijen tolikim intenzitetom materijalnih obilježja da jednostavno u njemu mora doći do opredmećenja. Ne čuči li upravo u svima nama neka intimna potreba za opredmećenjem sebe u  jednoj dimenziji vječnosti kroz stvaralaštvo i stvaralački čin u kojem ostavljamo djelić sebe u ovom svijetu gustog materijalizma prije odlaska u neku drugu dimenziju stvarnosti? Ne govori li upravo to da potreba za stvaralačkim činom nastala uslijed neke vrste ugroze uzrokovane egzistencijalnom svakodnevicom upotpunjuje potrebu za stvaranjem mučeničkog horkruksa ili opredmećenja naše biti u vidu pisane riječi.

U okolnostima egzistencijalne stvarnosti u kojoj živimo životima onih koje pritišću obaveze, rokovi, svakodnevica i razne brige vezane uz ostvarenje uvjeta svakodnevnog života i bivanja, stvaralaštvo kao čin opredmećenja nečeg što nadilazi okvire i krivine monotonog i neakustičnog u životima, postaje stvarnost.

Materijalizam ne smatram nužnim zlom, već pomagalom, sredstvom djelovanja zatočenog bitka u svijetu gustog materijalizma. Kroz uzak materijalistički kombinezon čovjek gaca štakama i protezama  ne bi li tako ostvario sva svoja zbivanja, tragove, djelovanja.

 Omogućimo djelovanje kroz  odabir materijalnih sredstava. Čovjekovi odabiri i stvaralačko određenje ogleda se u opredmećenoj stvarnosti koja nikad ne smije biti samoj sebi svrhom, već okidačem za slojevito ljuštenje visina ljudskog duha.

Stvaramo pod teretom sebe, teretom svakodnevice, teretom svemira. Nisu li upravo ta djela najbolja, najdugovječnija i pamtljiva?

Ne lepeću krilima samo usidreni oblaci u stratosferi komfora, već i orlovi iz gnijezda na opasnoj hridini, uzdižuć’ se visoko i strmo.