Industrijalizacija književnosti i pretvaranje iste u bezlični sadržaj koji ne odražava pisca i njegove originalne ideje i poruke, književnost pretvara u zanat, a pisce u zanatlije koji očajnički „podvaljuju“ svoje uratke na tržištu čitateljske publike. Vjerojatno bi velik dio čitateljske publike pomislio da se ovdje radi o duhovima. Ne! Ne radi se o duhovima na kakve ste navikli iz SF novela nego o drugačijim duhovima. Ovdje se radi o problemu duha industrijalizacije književnosti.
U posljednje vrijeme na čitateljskoj sceni prevladavaju američki tipovi romana slabe i vrlo krhke fabule, koji su pisani s namjerom da se dobro prodaju. U njima nema neke skrivene poruke, moralnih etiketa; postoji samo surovi kult snage, površnost, rudimentarnost i trivijalnosti.
Ubojstvo, teorije zavjere, praćenja i nadnaravne sile, česte su teme industrijalizirane književnosti. Kažem industrijalizirane s razlogom. Teško je danas odrediti što je to književni klasik. Nema više suptilnosti i emocija, socijalnog propitkivanja ili osuđivanja poput klasika „Ptice umiru pjevajući” i slično tome. Rijetki su romani koji bi se temeljito bavili socijalnim odnosima ili psihologijom situacije. Sve se svodi najčešće na seks, nastranost i nasilje. Ubojstva, razbojstva, prijevare, nastrane igrice, sve to sačinjavaju oko 90% fabule romana. Ostatak (tih 10%) su plitke zavrzlame i tehnologija. Čak i u Bondovim filmovima koji su nastali na literaturi, ima profinjenosti koju možemo zvati klasikom. Nekako prevladava osjećaj kao da pisci u zasjedi prepričavaju sadržaje drugih pisaca u svojim radovima. Ne kažem da nije dobrodošao SF roman ili kriminalistički roman s povijesnim artefaktima. Naravno da treba postojati (to zabavlja publiku s drugih aspekata), ali bi trebao imati svoj karakter, svoju osobnost što većina književnih djela danas nema. Najčešće prevladavaju bazični elementi poput seksa, nasilja, ubojstava, eksplozija, zavjera koji se uzimaju zdravo za gotovo kao zapovijedi. To kao da su tržišne odredbe i pravila za prodaju dobrog proizvoda.
Književna djela današnjice kao da su pisana po nekom receptu. Vjerujem da je većini važan publicitet; vjerojatno se zato pišu takvi „površni“, industrijalizirani romani (kažem namjerno industrijalizirani jer poprimaju jednake elemente i fabulu kao neki prije njih samo s drugim likovima i situacijama.). Industrijalizacija književnosti i pretvaranje iste u bezlični sadržaj koji ne odražava pisca i njegove originalne ideje i poruke, književnost pretvara u zanat, a pisce u zanatlije koji očajnički „podvaljuju“ svoje uratke na tržištu čitateljske publike. Premalo je klasika. Klasici, osim što „svevremeno“ žive, poučni su u bilo kojem stoljeću. Primjerice roman „Ime ruže“ ima dušu, originalna je bez pretjerivanja i za njega se osjeća da živi za sve generacije. Ovaj ubrzani život i pretjerana dinamika, produciraju literaturu koja se nakon upotrebe baca u koš poput kore banane. Čak i pomalo „dosadni“ romani „Starac i more“ skrivaju važnu poruku i imaju karakter. Uradci današnje književne scene, rezultat su hiperprodukcije, ishitrenog pisanja s ciljem da se stekne publicitete pa makar on trajao i samo pet minuta. Mnogi pisci čine sve pa tako i oponašaju stilove drugih pisaca ili koristeći se njihovim načinom pisanja i idejama, stvaraju vlastita beskarakterna djela koja im donose trenutnih pet minutna slave.
Počeo je prevladavati trend na brzinu sklepanih književnih uradaka u kojima se gubi snažna nit fabule. Opisuju se likovi, prostor i vrijeme, ali fabula je vrlo često kruta i štura. Takve uratke (sklepane na brzinu) s pravom možemo zvati Zeitgeist; književna djela u duhu vremena, ali danas taj duh vremena više ne znači jednu generaciju nego jednu seriju proizvoda. Osjeća se ta stagnacija književnosti i jačanje serijske proizvodnje. Književna djela upadaju u kolotečinu serijskih sudbina. Ne kažem da ne postoje fantastični SF romani ili psihološke romaneskne minijature. No dobar dio njih na žalost guši ovakve karaktere i osobnosti u književnosti. Književnost današnjice kao da se pokorava zakonu ponude i potražnje na tržištu. Piše se samo da bi se postigao profit u vidu financija ili publiciteta te vlastite promocije. Ishitreno, koristeći se jednakim oponentima i elementima pisanja, romani, a i druge književne vrste gube ono najbitnije: osobnost književnog djela.
Što je sljedeće? Hoće li takva literarna praksa zeitgeista u vidu propadanja jedne serije proizvoda progutati individualizam i karakter književnosti i književnih formi?
16/03/2023 at 7:08 am Permalink
Danas taj duh vremena više ne znači jednu generaciju nego jednu seriju proizvoda.
16/03/2023 at 12:46 pm Permalink
Od zore covjecanstva ispreplicu se tri oblika umjetnickog biznisa: Foklorna umjetnost, obredna ili obicajna; Popularna-zabavna, namijenjena masama i Ozbiljna, zahtjevnija, namijenjena obrazovanijim, profinjenijim potrebama. Tako je bilo… tako ce uvijek biti. A vi se slugajte, moje gospoje i moji gospari. Umjetnicko djelo je uvijek bilo proizvod koji je imao svoju cijenu, svoje sponzore i svoju ciljanu publiku. Danasnja masovna kultura se vraca u antiku: gotovo da je potpuno besplatna, poput rimskog “kruha i igara” ili onog “talasa pasuljskog vjetra koji bi obavio Vjeciti Grad kad bi se…” (Krleza; Aretej). Vi danas posve besplatno mozete slusati nove albume svojih popularnih glazbenika odmah nakon izdavanja. Na “netflixima” uz neznatnu naknadu mozete gledati cjelokupnu aktualnu hipertrofiranu SF filmsku serijsku produkciju. Na razlicitim “scribdovima” mozete citati gotovo pa stogod pozelite i sl. Ozbiljna umjetnost i visoki stil i dalje se, istina, skuplje placaju. Tko ima potrebu, zadovolji si je… ako ima cime.
Cinjenica je da americki gremiji danas diktiraju masovni javni ukus. No koga nam oni predstavljaju? Njihovi skautovi pozorno prate sto se dogadja na svakom djelicu zemaljske lopte. Sve sto ima vrijednost – ne samo banalno-popularnu – usisava se u taj sustav, preradjuje se, prilagodjuje i isporucuje globalnoj publici. Ako pogledate imena umjetnika na holivudskim odjavnim spicama, to je pravi Babilon. Pitanje je, vise, tko tu kome diktira.
I na kraju, ne i najmanje vazno… problem snalazenja u preobilju prezentirane umjetnicke mas-produkcije, omogucene samoprezentacijom na mrezama. Unatoc svim trazilicama, to ostaje najveci problem i siva zona manipulacije. Proizvodjaci-nuditelji, doslovno, uvaljuju svoje umjetnicke proizvode i usluge publici koja se jedva snalazi. Tehnologija se mijenja prebrzo… prosjecan covjek zbunjeno kaska.
16/03/2023 at 2:15 pm Permalink
Sve se senzacionalizira. Dovoljno je pogledati kako se samo što najavljuje.
16/03/2023 at 3:14 pm Permalink
Senzibilitet koji proizlazi iz vasih reakcija, Mihaela, Marija i Zorane… budi u meni nostalgiju. Hrvatska je, unatoc prohujalom vremenu, jos uvijek zasticena “k. und k – magnetosferom”. Na ulici, a osobito u urbanim oazama, zadrzao se “becki stih… Radetzky Marsch i Mozartkugeln…” 🙂 kultura ophodjenja koja je strana ostatku razvijenih demokracija zapadnije Zapadne Europe.
16/03/2023 at 4:26 pm Permalink
“Što je sljedeće? Hoće li takva literarna praksa zeitgeista u vidu propadanja jedne serije proizvoda progutati individualizam i karakter književnosti i književnih formi?”
Kad krene propadanje, ono obično traje dok ne dođe do potpune razgradnje, a onda se odnekud opet iz pepela dižu poneki feniksi za novo doba. Kako će oni izgledati, u kojem smjeru će letjeti, što će htjeti obnoviti i hoće li se uopće snaći? Jer, nažalost, svjedoci smo plitkog konzumerizma u brzoj fluktuaciji proizvoda sa svih nivoa kulturnih zbivanja. Tko će čemu podleći, ovisi o čovjeku samom. Ipak vjerujem da će doći vrijeme u kojem će se čovjek htjeti napokon okrenuti prema sebi, no, koliko duboko će zagrabiti u to “sebstvo”, ostaje opet zasebno pitanje. Sloboda je ponekad opasan mamac, a njeno sredstvo pomoću kojeg utječe na svijet danas je tehnologija koja strahovitom brzinom “napreduje”. Nadam se da neće doći do civilizacije koja u ime slobode i komoditeta postaje rob tehnologije. Čini mi se da LJudskost u pravom smislu te riječi tek treba izgraditi. Mogu li u tome uspjeti književost, glazba, film, likovne umjetnosti – pa uostalom i znanost? Ne budemo li nove generacije odgajali za dobro svih, da uopće i upoznaju što je dobro, neće nam se ni pisati dobro… Mislim da drugo nije ni vrijedno truda.
17/03/2023 at 7:00 am Permalink
Pisce ograničava i sredstvo nihova rada- jezik. Kada netko naslika sliku, ona je dostupna očima cijeloga svijeta. Danas nema selekcije. Izdavačke se kuće nerijetko povode samo za zaradom.
17/03/2023 at 9:09 am Permalink
Borba za opstanak se brzo pretvara u brutalnu borbu za nadmoć. Čovječanstvo je dopustilo da ga materijalizam ždere.
17/03/2023 at 11:31 am Permalink
A ono što bi trebalo hraniti dušu, pretvara se u stereotip. Dovoljno je pogledati što se sve danas tiska. 🙂
17/03/2023 at 8:12 pm Permalink
Kada smo kod knjiga, izdavača i urednika, moram napomenuti da sam dobila na poklon knjigu za koju vjerujem da ju uredništvo nije ni primilo u ruke. Ja sam laik, napisala sam samo jedan kratki roman, pa sam se “preznojila” odmjeravajući slovo po slovo tražeći pogreške zajedno sa mojom dragom urednicom, kojoj se zahvaljujem od sveg srca! Ovo je bio apsurd od knjige. Neću imenovati sada, ali napisati svoje ime kao urednik, pustiti u objavu knjigu u kojoj se cijele rečenice ponavljaju, po meni je to čista neprofesionalnost i laka zarada. Volim čitati, volim opise, karakterizaciju likova, atmosferu… A kada je knjiga napisana samo da se skrati vrijeme, ta knjiga kod mene ide na posebnu policu .