“Početkom ove godine nisam ni znao šta je haiku, ali mi je na portalu Očaravanje zapalo za oko mnoštvo dobre haiku poezije pa sam i sam poželeo da pišem haiku.”
Ovako je, povodom objavljivanja njegove  zbirke haiku pjesama ” Kas sa zvezdama” pisao Mile Lisica, pjesnik čiji su poetski korijeni duboko usađeni u “Očaravanje”.

Mile Lisica piše haiku poeziju tek neko vrijeme. Pjesnik je kratkog stiha koji emocijom oboji sliku,  jednostavno i poetski živo pa mislim da je oduvijek  u sebi nosio esenciju haiku pjesme, nesvjestan koliko posjeduje njezin smisao i način pjevanja. Zahtjevan oblik haikua razvio je osobine njegovog pjesničkog stila do same srži profinjene jednostavnosti pa ne čudi da je njegov haiku u zborniku „Zvuk vode“ objavljenom 2018. godine  proglašen jednim od najboljih.

Mile Lisica ima sposobnost zrcaljenja. On zrcali motiv svoje pjesme i on tako, spontano doživljen, u neprerađenom, izvornom obliku stiže do mene. Vidim njegove konje, divlje, slobodne, vidim kako se zrcale zvijezde u njihovim očima. Ne razmišljam od kuda konji u ovome svijetu. Ja samo uživam u slikama koje promiču kraj mene i slušam kako polako zamire njihov topot.

gasim fenjere
da u očima konja
vidim sazvežđe

vitražno nebo
na grivi divljih konja
mirisi polja

poster meseca
pokidan u barici
zvukom kopita

I onda nastupi tišina. Budi se jutro. Jesenje, maglovito jutro. Pjesnik je otvorio prozor i pustio bezimen brežuljak u moje oko. Ne opisuje ga, ne nameće njegove oblike ni boje. Dozvoljava mi slobodu da u njegovom brežuljku vidim svoj, dozvoljava da se slike moga i njegovog oka stope u jednu sliku ovijenu maglom.

jesenje jutro
bezimeni brežuljak
u sumaglici

Zrcaljenje se nastavlja. Sve je u prirodi povezano, svi smo mi dijelovi mozaika velike slike života, pijemo je okom i pije nas okom. Ukrštavaju se razne perspektive i lociraju u motivu haiku stiha.

prolećno jutro
nebo je pokošeno
u oku cveća

baklja svitaca
iz polja se preseli
u oči žene

Začudno raste i pjesnikovo uho. Postaje ogromna antena koja osluškuje najtananije zvuke. On čuje frekvencije disanja Zemlje, psalme posljednjih zvončića, jagodu koja večera rosu, gibanje gliste kroz zemlju. Sve diše životom. Sve miriši životom i uvlači me u stih, u sliku, u doživljaj. Otvaraju se pupoljci svih čula i bez razmišljanja udišem te mirise: miris dunje, planinsko cvijeće na krilima leptira, zrele trešnje u zvijezdama, miriši cijela jedna poezija i zavodi me da je okusim, zagrizem, udahnem, da se cijela njome napojim.

Mile Lisica je prihvatio strogi oblik haiku stiha, formulu 5 – 7 – 5 sloga, a svaki mu je stih istovremeno cjelina i dio veće cjeline. Neke pjesme iz ove zbirke mogli bismo svrstati u senryu, koji oblikom nalikuje haiku poeziji, ali se njegovi motivi razlikuju, no te su varijacije ovdje toliko male da ih možemo zanemariti i prihvatiti kao haiku koji krug motiva pomiče u društvenu sferu i promišlja o ljudskom životu.

prosjak pevuši
dok u rukama vrti štap
praznog stomaka

I podsjeti me ovaj vedri prosjak na onoga od kojeg je sve krenulo. Matsua Basha. Na njegovu skromnu kolibu, na putovanje na koje se nosi samo štap, otvoreno srce i glava puna utisaka. Nosi se život, postaje život. Poput ovog veselog prosjaka, nisam ostala praznih ruku. Moja se duša napunila ljepotom haiku poezije, onom koja ne traži ništa, a daje  mnogo. Dobila sam putovanje za koje je karta samo poeziji otvoreno srce. Hvala pjesniku!

Marija Juračić