Noćas,

kad kazaljke se poklope,

dođi u moje misli

da sanjamo zajedno

san

pun želja nedorečen

Pogledaj se u ogledalo

namjesti šminku

popravi nabor na haljini

k’o nekad u osam

pred matursko veče

Pronađi u ovom trenutku

zrno vječnosti

i oprosti

što moram da odem

niz neke daleke ceste

bez nemira i straha

Ti možda i ne znaš za njih

Kao što ne znaš

da sve biva lijepo

na početku

a da na kraju

uvijek samo sebe imamo

Naša srca postaće mudrija

moje slabe ruke

nedjeljom popodne

poslije dobrog ručka

listaće nedopisani

dnevnik jedne mladosti

Zaboraviću

malu škrinju s bezimenom pričom

davno zakopanu u tajnom vrtu

među pogledima što postaju zli

ubojiti i opasni

I skriveni prolaz

koji vodi na ona mjesta

gdje smo se udvarali

voljeli i svađali

Mnogo toga ću još zaboraviti

polako tonući u tišinu

iznad koje lebdi

pogled tvojih beskrajnih očiju