Lutala sam zaboravljenim cestama,
vijugavim stazama hodala
po udolinama i vrhovima,
impresijama sjećanja punila.

S putova slavnih Uskoka
upijala sam tu čudesnu goru
napuštenu poput otoka
u beskrajnom zelenom moru.

 Viđala sam prazna ognjišta;
mnoštvo beživotnih sela
koja povijuša obrasta,
i bez čovjeka opustjela.

 U seocetu na brežuljku
sretoh osamljenu ženu
žuljevitih i umornih ruku
obraza kao vino rumenu.

Sinovi njeni otisnuše se odavno
na sve četiri strane svijeta
ona breme svoje nosi skriveno
već mnoga, mnoga ljeta.

 Od rane zore do u noć kasnu
povezuje trsje vrbovim šibama
pričajući mu šaptom kao djetetu,
radujuć’ se zlaćanim bobicama.

I kad slučajni namjernik tuda naiđe
ona vrč s mladim vinom k sebi privije,
skrivajući svoju muku ponosno priđe
i začas mu ponudi kupicu-dvije.

U glasu joj neka pritajena bol
u modrom oku sjeta samotnika
i dok dvije čaše stavlja na hrastov stol
pogled joj luta bregima Žumberka.